Dobročiniteljka Jelena Smiljanić izložena teroru u Banjoj Luci ^Istaknuto

Piše: Nađa Diklić

Neko je davno rekao: da bi se desilo zlo, dovoljno je da dobri ljudi ne urade ništa.

Već skoro četiri godine, kada izlazi iz svoje kuće u banjalučkom naselju Drakulić, Jelena Smiljanić ne zna šta će joj se desiti. Da li će je prve komšije zasuti pepelom kada ide na posao, istresti stolnjak ili stazu na nju, politi je vodom ili čak- urinirati po njoj.

Razlog je jedan i samo jedan- Jelena je muslimanka. Da je to upravo to razlog da nekog progonite godinama i otvorite sezonu „lova na vještice“, u ovom slučaju- predstavnike druge vjere i nacije, rekao joj je u lice njen prvi komšija Neđeljko Petković, jednom davno kada ga je prva komšinica, muslimanka Jelena, povezla do grada da ne čeka autobus.

Zaboravio je da mu je ta žena kao prva komšinica, za razliku od rođenog brata, dala saglasnost da napravi kuću za svoju porodicu.

Bez reakcije policije

A, kada je kuća napravljena, uslijedio je pakao za Smiljanićku i njenu rahmetli majku Lutviju.

Prvo je sve počelo verbalnim napadima. Psovanje „balijske majke“, prijetnje da „Turci neće živjeti na srpskoj zemlji“, pokušaj trovanja Smiljanićkinog zlatnog retrivera,bili su samo uvod...

Policija nije reagovala. Zato je Smiljanićka uredno u banjalučkoj Gradskoj upravi, zatražila i dobila saglasnost da podigne ogradu. Međutim, komšije su zapalile ogradu već drugi dan. Policija opet nije reagovala. Smiljanićka je opet digla ogradu, ali je odmah reagovala inspekcija, jer je ograda „zaklanjala svjetlo komšijama“, čija kuća nije čak ni legalna!

Psovke, prijetnje su se nastavile. Smiljanićka je morala na posao, a u kući je ostajala njena majka.

Kada je Smiljanićka primjetila da joj majka ne izlazi u baštu, već sjedi u kući, nakon mjesec dana, rahmetli Lutvija je već bila nakupila dovoljno uvreda i verbalnih napada, da niko više mogao iz porodice uživati u vrtu koji je svojim rukama Jelena, ukrasila cvijećem.

Onda je samo jedan dan, Petkovićeva kćerka Sanja Malešević, dok je Smiljanićka bila na poslu, a kod kuće joj bila sestra iz Bjelovara i majka, nogom razvalila vrata, rekla da ih treba „zaklati“. Navodno, Jelena je prijavila njenog sina u školi da je problematično dijete. Smiljanićka je došla kući i prijavila policiji Maleševićku za ometanje posjeda i širenje vjerske i nacionalne mržnje. Ali, tek što je sa policijom otišla u školu i dokazala da nje prijavila njeno dijete. Ometanje posjeda je nekako i prošlo, „klanje balija“- nije.

Prašina se još nije ni slegla, Smiljanićka je postavila sigurnosnu kameru na kuću, a nedugo zatim, na snimcima se jasno vidi kako Maleševićkin sin baca Molotovljev koktel na komšinicinu kuću.

“Policija je dolazila i odlazila, ali nikakvih prijava nije bilo. Više nismo bili sigurni ni danju, ni noću. Po meni su urinirali, dok izlazim iz kuće – nikada ni riječ nisam rekla, ali kada sam policiju iz stanice Lazarevo prijavila Kancelariji ombudsmenu za ljudska prava zbog nečinjenja, odnosno nepostupanja, odgovor je bio da u njihovom radu nema propusta. Isti odgovor sam dobila i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Tada sam shvatila da nema institucije koja će me zaštiti u Banja Luci“, priča Jelena Smiljanić.

Banjalučki sud je reagovao tek kada su joj Petkovići, herbicidom potrovali sve posađeno na sedam metara od kapije... Cvijeće, drveće, a zamalo i nju.

“Nije mi bilo jasno da se sve suši sa jedne strane dvorišta... I dok sam pretpostavljala da je neka bolest i ja sam udisala herbicid. Kod mene je taj dan, na svu sreću bila prijateljica. Ne sjećam se da sam pala. Probudili su me iz kome na Kliničkom centru. Istraga je utvrdila da je sve bilo zatrovano i Petkovići su trebali platiti meni odštetu od hiljadu i po maraka.

Moje vrijeme, novac koji sam uložila, te na kraju moje zdravlje koštalo je samo hiljadu i po maraka“, navodi naša sagovornica.

Smiljanićka je morala izmjestiti i bazen i roštilj na drugu stranu nakon svega. Djeca njenih prijatelja, Srba, pravoslavaca, djeca iz komšiluka, dolazili su na njen bazen...

“Svaki put kada puštam vodu u bazen i prije nego što pustim tuđu djecu i moje unuče da se kupaju, provjerim da nije šta ubačeno... Strah me je za djecu“, ističe Smiljanićka.

No, pored svega šta joj rade jedne komšije pozivajući se na „srpstvo i vjeru“, ni sa kim drugim u komšiluku, Smiljanićka nema problema. One koje upoznaje prihvata kao ljude, ne kao pravoslavce, katolike ili muslimane.

Vjera i nacija joj nisu važne

A koliko je jaka i koliko nesebična svjedoči samo jedna činjenica. Kada smo joj otišli u posjetu da čujemo ovu priču, završavala je tortu za Ljubišu Šestića, njenog poznanika i bolesnika od raka, kojem je tortu pravila za rođendan.

I ne samo to.... Za njegovo liječenje u Izraelu od tumora i metastaza, prikupljala je i novac. No o tome i ne govori.

Nataša Mišljenović- Šestić, Ljubišina žena, ipak priča koliko joj je Smiljanićka pomogla.

“Otkako je Ljubiša obolio, ta žena nam je od prvog dana pa sve do sada, uvijek tu. Već skoro treću godinu. Svaki dan zove, pita šta nam treba... I Ljubiša i ja je zovemo „drugom majkom“, jer nam pomaže u svemu i bez pitanja, možda i više nego mnogi članovi naše porodice. Mi smo Srbi, pravoslavci... I gadimo se svega šta joj rade prve komšije. Ali, mi joj pomoći ne možemo. Nama je strašno i ne možemo da vjerujemo da su ti ljudi uopšte normalni. Neka neko lijepo ode u tu kuću i vidi jesu li ti ljudi mentalno zdravi. Više nisu u pitanju psovke ili vrijeđanja, mi strahujemo za njen život jer su oni sve agresivniji“, navodi Mišljenović- Šestić.

A Ljubiša nije jedini kome pomaže Smiljanićka. Još je mnogo onih bolesnih koje je odvozila u Beograd da odu na liječenje.

“Ona je jednostavno takva... Ona će nekome kupiti drva, a sama ostati bez njih za zimu. I moj muž i ja znamo još mnogo Banjalučana kojima je Jelena pomogla“, kaže Nataša.

Smiljanićeva nema više kome da se obrati za pomoć, koju nesebično daje drugima. Barem onu institucionalnu.

“Sada su se iz OSCE-a zainteresovali za moj slučaj koji je prijava protiv Petkovića za širenje vjerske i nacionalne mržnje. Ne mogu da vjerujem da se nešto slično uopšte dešava u XXI vijeku. Napravila sam ovu kuću da imam svoj mir, da mi dođe unuče, sin... Sada ne znam šta će mi se desiti ujutro, a šta noću. Još je gore što oni koji bi trebali da me zaštite, apsolutno ne reaguju i prećutkuju šta se dešava“, priča Smiljanićka, žena koja je postala zatvorenik u sopstvenom domu.

Sama, pod svakodnevnim terorom, nezaštićena, ova žena nema u sebi ni truna bijesa ili mržnje prema susjedima Petkovićima. Tri godine nije im rekla nijednu, jedinu riječ. Koliko još treba vremena i šta treba da se desi da dobri ljudi konačno progovore o zlu koja jedna žena trpi godinama samo jer je muslimanka?

Izvor: Al Jazeera