Kome sada smeta Alija Izetbegović? ^Istaknuto

- Alija Izetbegović je imao urođen osjećaj za demokratske procedure. Kada bi neko pitanje došlo na Predsjedništvo, a on vidi u iskazivanju mišljenja članova Predsjedništva da ne ide ka konsenzusu, on bi uvijek to pitanje povukao i ostavio za neko drugo vrijeme – rekao je član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Mirko Pejanović tokom nedavnog obilježavanja Dana nezavisnosti naše zemlje.

Nekoliko dana prije, novinar Vlastimir Mijović je ničim izazvan na svom blogu napisao tekst “Kako je Alija izigrao Srbe koji su 1992. glasali za nezavisnu BiH”. Odskočna daska za Mijovićev zaključak bili su netačni podaci popisa iz 1991. godine, ali i nerealni navodi da je 66 posto građana BiH glasalo za njenu nezavisnost. Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača, izlaznost je bila 63.6 posto, 99.7 posto bilo je za nezavisnost. Sve to je Mijovića navelo na zaključak, o kojem bi se dalo diskutovati, da je naša zemlja postala samostalna zahvaljujući i velikom broju Srba koji su glasali za takvu BiH na referendumu 1992. godine.

Kažnjavanje zločinaca

Ne ulazeći u polemiku o procentu Srba koji su zaokružili „ZA“ ispod referendumskog pitanja, stav poznatog bosanskohercegovačkog novinara da im se predsjednik Predsjedništva RBiH nije odužio, otvara pitanje: Šta je to Izetbegović trebao (još) uraditi!? Umjesto argumentacije izrečenog, Mijović nabraja da je Izetbegović bio “dvoličan“ prema “referendumskim” Srbima, da ih je potrošio, odbacio, zloupotrijebio… Da bi se analizirao ovaj stav, nemoguće je pobjeći od komparacije, te neizostavne naučne metode.

A, s kim porediti Izetbegovića negoli sa njegovim političkim suvremenicima. Upravo iz toga se najbolje vidi njegova demokratičnost pri vođenju države. Bez ubijanja, bez masovnih grobnica, bez protjerivanja, ne rušeći crkve, zagovarajući suživot svih njenih naroda i građana, a sve to dok su drugi po jednom narodu nazivali entitete, paradržave, vodu, šumu, gradove, a za drugačije otvarali grobnice i logore. Treba podsjetiti da su, upravo zahvaljujući takvoj Izetbegovićevoj politici, kažnjeni zločinci u redovima Armije RBiH, mnogo prije uspostavljanja međunarodnog suda koji tretiraju zlodjela na prostoru bivše Jugoslavije. Sve se to, nije nevažno, desilo u opkoljenom i izmučenom Sarajevu ‘93.

Neodržive teze

-Vjerujemo, također, da ljudi različitih vjera i nacija mogu da žive zajedno u toleranciji i miru. Kažu da je to utopija na ovim prostorima. Mi odgovaramo da je to jedini ljudski izlaz iz ove nevolje koja je pogodila mnoge nevine ljude svih vjera i nacija i mi nastavljamo da u to vjerujemo, rekao je Izetbegović u aprilu ‘95. To je samo jedna od mnoštva njegovih poruka koja razara stavove Mijovića.

Ako se uzmu svi bitniji aspekti državničkog i ličnog djelovanja Alije Izetbegovića, vidljivo je da su neodržive teze Mijovića, ali i njegovih malobrojnih istomišljenika. Njih demantuju različiti i mnogobrojni dokazi, a jedan od njih je citirano svjedočenje člana multietničkog ratnog Predsjedništva RBiH – Srbina.

Trebamo li vjerovati paušalnim ocjenama ili autentičnim izjavama, djelima i svjedocima, onima koji bi prvi ustali da kažu da ih je Izetbegović izigrao?! Boraveći u Moskvi tokom rata, Mijović je sada retroaktivno odjednom postao kredibilniji tumač srpskih interesa od Pejanovića, koji ih je sa kolegicom Tatjanom Ljujić-Mijatović zastupao u Predsjedništvu RBiH u ratnom Sarajevu?!

Neki će reći da se na Mijovićeve i slične stavove ne bi trebalo obazirati. No, uvijek treba imati na umu onu da: sto puta ponovljena laž postaje istina.

(S. Karamustafić/Faktor.ba)