Didroov efekat - zašto ljudi komplikuju svoj život? Istaknuto
Slavni francuski filozof Diderot (Didro) je skoro čitav svoj život proveo u nemaštini. Nalazio se i u situacijama kada nije imao šta da jede. Godine 1765. sve se to promenilo. Po milosti ruske vladarke Katarine Velike dobio je sumu od današnjih 50 000 dolara za svoju biblioteku koju je ona otkupila tom prilikom. Čovek koji se do tada "snalazio" u životu odjednom je imao brdo novca na raspolaganju.
Prvo što je uradio je kupovina jarko crvenog odela. Baš sa tim događajem počele su nevolje. Pažljivo je doneo kući svoje novo odelo i skinuo sa njega plašt. Odelo je zasijalo u svoj svojoj lepoti i skupocenosti, i zasenilo sve ostalo što se nalazilo u skromnom Didroovom stanu. U trenutku je shvatio da su sve ostale stvari koje poseduje sasvim obične i da svojom običnošću kvare lepotu skupocenog crvenog odela. Rešio je odmah da nešto učini tim povodom i odjurio u drugu radnju gde je kupio skupoceni tepih iz Damaska. Istom logikom je za samo nekoliko dana renovirao stan, kupio veliko ogledalo, fotelju, skulpture, posuđe. Sve je zamenio novim i skupocenim stvarima.
didroUpravo opisani sled stvari 200 godina kasnije je prepoznat u modernom društvu i nazvan Didroovim efektom.
U poslednjih 15 godina koliko se intenzivno na razne načine bavim drugim ljudima i sobom, primetio sam da ljudi teže jednostavnosti i miru, a rade upravo suprotno, komplikuju, zapliću se i unose tone nemira u sopstvene živote. To je isto Didroov efekat. On se ne odnosi samo na stvari, materijalno, pojavno, odnosi se i na sveukupnu kongruenciju postojanja, saglasje misli, osećanja i dela koje svakoga dana odlikuje i oblikuje čoveka i čini ga jedinstvenim, posebnim i vrednim.
Koliko ste samo puta u svom okruženju čuli nekoga ko zvuči tako rešen i odlučan u svom poviku – Dosta mi je svega, idem na planinu da gajim ovce i da uživam u jednostavnom životu!
Koliko ih je zaista otišlo? Da, o tome vam pričam.
Komfor svakodnevnog života, utakmica u kojoj svakoga dana dokazujemo svoju vrednost, zasluživanje ljubavi i priznanja, ograničenje prave, ali proširenje virtuelne slobode su u stvari samo discipline istog adrenalinskog sporta na koji smo se sa godinama "navukli" i na koje su nas usmerili naši roditelji, učitelji, okolina, idoli... skoro svi.
Može se reći da smo mi omađijani i da od drveta ne vidimo šumu. Skoncentrisani na nametnute detalje života ne vidimo, ali osećamo, da iza svega toga ima još nešto, nešto na smo prirodno pozvani, mir, ljubav, radost koji su u stvari život.
Kako dalje? Vreme prolazi, panika raste...
Prvi i osnovni korak jeste introspekcija, samostalno ili uz stručnu pomoć koja će dati odgovor na pitanje – Šta se želi prikriti, prigušiti "svetlima pozornice" i "zvukovima izobilja"?
Drugo pitanje je – Zašto se to čini?
Ko dođe do ova dva odgovora prešao je pola puta povratka sebi.
Evo još nekoliko stvari koje možete da uradite kako biste u svom životu slušali tonove koje želite, a ne šum i buku.
♦ Smanjite izlaganje sebe prilikama u kojima nezaustavljivo klimate glavom i ponavljate "da, da, da, da". Nemojte ići baš na svaki prijem i sastanak gde će vam ponuditi neki novi projekat, jer i ovako ih imate toliko da vas glava boli. Nemojte preuzimati na sebe tuđe obaveze koje oni nehajno nisu završili. Budite kao Odisej koji se vezao za jarbol da ne bi podlegao pesmi sirena koje su ga mamile u pogibelj. Ako ne znate šta hoćete, onda brzo saznajte šta nećete, to je jako dobar početak.
♦ Preporučuješ da se ne menjam nego da ostanem ista osoba?!?! Da, možete se i to upitati. Ja sam kouč, a ne doktor Viktor Frankenštajn. Moj zadatak je da vam pomognem da se vratite sebi kako biste uopšte znali kuda želite da idete. Kada bih sa oduševljenjem reagovao na sve ideje, ciljeve i zamisli svojih klijenata koje iznesu na prvom sastanku, slobodno bih mogao da otvorim serijsku proizvodnju visoko frustriranih žrtava Didroovog efekta. Ja to ne želim.
