Život u prirodi: Upoznajte čovjeka koji ne želi ništa da posjeduje ^Istaknuto

 

Moj domaćin i sagovornik Siniša Ognjenović iz eko-sela „Gaj oskoruša", smještenog na brdu između Zaječara i Boljevca, jedan je od onih malobrojnih koji su još prije više od dvadeset godina izabrali „put kojim se rijeđe ide". Odrastao je u Beogradu, završio je mašinski fakultet, ali ga je srce uvijek vuklo u naručje prirode, a duša tražila njenu širinu, toplinu i sigurnost...

 

Za mene je ovo jedini način kojim mogu da živim. Od malena me veoma zanima biologija i o tome sam mnogo naučio, pa sam odlučio da studiram nešto sasvim drugačije. I mislim da je to dobro jer čovek treba da stiče različita znanja, pošto se nikada ne zna kada mogu zatrebati.

 

Volim rad u bašti, pčelarstvo, ali volim i da gradim, pravim ili obnavljam stvari svojim rukama. Ja sam srećan čovek. Imam 49 godina, a 26 živim u penziji jer nemam ni dana radnog staža niti mi treba, iako sve vreme naporno radim.

 

Devedesetih sam sa još nekoliko porodica tragao za imanjem koje bismo kupili i osnovali eko-selo. Imali smo sreće da od jednog Zaječarca dobijemo besplatno ovaj hektar i po zapuštenog voćnjaka. Prije dvije decenije krenuli smo sa raščišćavanjem i izgradnjom objekata za život. Nažalost, zbog teške situacije u Srbiji ostali su brzo odustali.

 

Moja tadašnja supruga i ja smo nakon tri godine sagradili kuću od kamena i drveta, iskopali arterski bunar, uveli struju i ovde se nastanili. Ali kada je stariji sin završio drugi razred, seoska škola je rasformirana pa smo bili prinuđeni da se vratimo u Beograd. Međutim, ja sam i dalje mnogo vremena provodio u Gaju.

Život u prirodi pokazuje ko si

 

U međuvremenu sam se dosta angažovao u speleološkim ekspedicijama Zavoda za zaštitu prirode sa ciljem proučavanja pećinskog živog sveta, naročito insekata. Na tim putovanjima širom Balkana nastavljao sam da učim o biljkama, pečurkama i ostalom živom svetu."

 

Siniša se pre dve godine sasvim naselio na ovom imanju sa drugom suprugom Ivanom Živković i petogodišnjim sinom Banjanom, nadajući se da će država uskoro organizovati dopisno školovanje dece koje je zakonski odobreno. Mali Banjan je veoma radoznalo, zdravo i veselo dete i već sada o biljkama i prirodi zna daleko više od mnogih posetilaca.

 

Ivana Živković je prevodilac, a tim poslom se može baviti i van grada. Desetak godina je živela u Izraelu, Belgiji i Švajcarskoj. U Švajcarkoj je studirala i socijalnu pedagogiju i živela sa jednom alternativnom zajednicom koja je brinula o hendikepiranoj djeci datoj joj na čuvanje.

 

Ovako mi je pričao Siniša kišnog prvomajskog vikenda, dok smo radili u bašti, jeli žitarice i salate od samoniklih biljaka i ložili kaljevu peć:

 

Naš izbor je jednostavnost u životu i odnosima sa ljudima – što manje rada, a što više radovanja i druženja. Meni nije problem da zaradim novac, ali sam odlučio da svoj život neću tome da posvetim. Volim da radim i stvaram, ali ne želim da robujem ničemu. Uvek je stvar izbora čemu poklanjaš svoje vrijeme.

 

Cilj je doći do stadijuma da ti novac skoro uopšte nije potreban, jer sasvim jasno uviđaš koliko se robuje nametnutim potrebama. Mi živimo sa manje od 200 eura mjesečno, jer nam priroda, samonikle biljke i naša bašta daruju skoro svu potrebnu hranu. Samonikle biljke, ti bezbrojni, skromni alhemičari ne stvaraju puku i lijenju sitost i zavisnost od vještačkih aroma već daju podršku životu.

 

One nam daruju divne umake, salate, sirupe, lijekove, tinkture, meleme, kolačiće, čorbe, čajeve, ulja, sirće, uštipke, vina i rakije, marmelade, džemove, slatka, kompote, sokove. Život u prirodi te na mnogo načina ogoljava i pokazuje ko si. Zanos i optimizam često brzo izvjetre. Oko naše ideje okupljalo se mnogo ljudi, možda i stotinu, ali ih je malo ostalo. I sve je to u redu i kako treba...

 

Mi nismo ni imali zamisao o nekom kibucu ili komuni gde je sve zajedničko, već o udruženju slobodnih ljudi različitih potreba koji žive blizu i pomažu se bez ikakvog nametanja. Razvoj lične slobode, to je ono što je zajedničko ljudima koji ovde dolaze ili planiraju da žive, a sada upravo gradimo još dvije kuće na imanju!

 

Naš način života nije sasvim neobičan. Ovako su živjeli moj i tvoj pradeda. Imaš svoju zemlju, nemaš poslodavca, oko tebe su žena, djeca, komšije, cuko i maca, koza i kokoška, imaš svoju vodu i slobodu... Gajiš svoju hranu i relativno si nezavisan. Suština eko-sela je podržavanje i razmjena, i duhovna i materijalna.

Rijetko ko se usuđuje da živi u selu

 

Takva su nekada bila sva sela. Na selu seljak oseti da mu je darovana dobra ljetina i ima potrebu da to podijeli. U gradu sve moraš da zaradiš, često krvavo i da otmeš od drugih. Zato se živi u strahu i grču. Taj arhetip – moja kućica, moja slobodica još uvek je prisutan u bar 80 odsto našeg svijeta, ali rijetko ko se usuđuje da ga živi. A danas je najlakše tako živjeti!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dok Srbija ne bude rasprodata strancima, onaj ko je pametan za male pare može da kupi ono što je neprocjenjivo – svoju zemlju i slobodu. Ne kažem da je ovaj život idealan za svakoga. Za ljudsko biće je uz vazduh, hranu, vodu i sklonište najelementarnija potreba da uči i usavršava se. Neko tu potrebu zadovoljava u gradu. Za nekoga je najbolji izbor da sa rancem na leđima cijeli život putuje po svijetu...

 

Najvažnije je da čovjek napreduje prateći svoje srce. Najpogubnije je tavoriti u nezadovoljstvu. Ja znam da bih sada bio mrtav čovjek da sam ostao u gradu. Od depresije bi mi srce prepuklo...

 

Nemamo isplanirane dane, jer sebi ne namećemo previše obaveza. Mi se suštinski bavimo sobom, a najviše svojim djetetom. Učimo, igramo se, razgovaramo, improvizujemo zabave. Naš sin uči od nas, iz knjiga i od raznolikih posetilaca. Upija kao sunđer i raste bez televizije. Rano liježemo i rano ustajemo.

 

U svako doba godine ima mnogo lijepog posla. U proljeće kalemim stare sorte voća, te tako čuvam voćni genetski fond koji je pred izumiranjem, zatim rasađujemo povrće, u jesen pravimo džemove od raznog voća, turšiju, siječemo drva. Ljeti se uvijek prave neke kuće, dolazi nam mnogo gostiju, organizujemo dječji kamp... Tada se spava pod šatorima i desetak dana svi se divno provodimo.

 

Sada za goste pravimo repliku kuće iz Lepenskog vira. Zimi se sankamo, skijamo, pletemo korpe ili čarape. Pčele su mi velika ljubav. Vjerujem da ima smisla posvetiti se organskom pčelarstvu ili kalemljenju voćki koje se ne prskaju, jer će vrlo brzo doći vrijeme kad će ljudi vapiti za tom zdravom hranom, koja je zaboravljena i počinje da iščezava...

 

Organska hrana će se zlatom plaćati!

 

Za mene je veća sreća da nakalemim voćku koja je skoro izumrla nego da dobijem milion dolara. Kad se pčele roje, to je radost i ljepota. Tu energetsko-ljubavnu razmjenu između pčele i cvijeta osjećaju svi koji ovdje borave. Imamo stare sorte jabuka, krušaka, šljive ranke, višnje, vinogradarske breskve, dren, lješnik, godži, aronije, ogrozd, jagode, ribizle...

 

Ljeti živimo na domaćem hljebu i voću, uz pomalo samoniklih jestivih biljaka i osjećamo se izvanredno. Ali to će mi teško povjerovati ljudi nepca otupjelih od nezdrave industrijske hrane...

 

Ljudi su veoma uplašeni i nesigurni, jer su isijekli veze sa svojim duhovnim bićem. Zavaravaju se da će im biti bolje ako nađu bolje plaćen posao, sagrade veću kuću ili napune ormane i zamrzivače. A što više imaju, sve više se boje da će to izgubiti. Usamljeni su, ali i dalje po inerciji biraju ropstvo koje im je poznato.

 

Znao sam da po mjesec dana ovdje budem potpuno sam. Pitaju me da li sam usamljen. A ja nikada ne mogu da se zasitim posmatranja oblaka, zalaska sunca iznad Rtnja, ptičjeg ćeretanja i dozivanja jelena, radovanja novim izdancima, zujanjem pčela...

 

Ljudi su uplašeni, jer nemaju komunikaciju ni sa najbližim srodnicima, a kamoli sa kamenjem, biljkama i životinjama. A kada to imaš, osećaš se bezbjedno i vjeruješ životu!

 

Za dobro zdravlje potrebna je spokojna duša

 

Nedokučivi su i nesaznatljivi načini kako nam stiže potrebna energija i pomoć ukoliko smo u ravnoteži sa sobom i prirodom. Nemam strah od budućnosti. Kad živiš u ovakvom ambijentu, dobro se hraniš i smireno razmišljaš – ne možeš da se razboliš.

 

U zdravom tijelu je zdrav duh, ali i obrnuto – sa zdravim duhom i tijelo je zdravo.

 

Standard nas je učinio mekanim i uvijek bolesnim – čovjek sklon prehladama, alergijama, netolerenciji na neke sastojke hrane nikada nije sasvim zdrav. Ja nisam popio tabletu tačno 30 godina! Odlučio sam da nikada drugima neću prepustiti nikakvu odluku kad je u pitanju moje zdravlje. Ubijeđen sam da je za dobro zdravlje na prvom mjestu važan čist vazduh, potom voda i hrana i najzad spokojna duša, u miru sa sobom i svijetom.

 

Ne želim ništa da posjedujem, a ne želim ni da služim nikome osim prirodi. Ovo ipak nije asketski život, jer imamo struju, kupimo plin, ali ako nisi bijesan, priroda ti daje u izobilju.

 

Mi halapljivo žderemo resurse, jedemo planetu, jednu jedinu koju imamo. Nafta, ugalj, drva, metali... Samo je pitanje vremena kad će doći do kolapsa.

 

Ako čovjek preživi, za stotinak godina naši potomci će se zgražati. Uvijek će neko morati da proizvodi cipele ili šerpu, ali ne moraš da nagomilaš 30 pari cipela ili šerpi...

 

A sada se namjerno prave aparati koji traju pet, a ne 50 godina kao nekada. Svemoćni marketing nam nameće „must have" naredbe – na primjer – nisi dobra domaćica, ako nemaš 100 sredstava za higijenu. A u besmislenoj trci da ne zaostanemo za drugima gubimo zdravlje...

 

Lijepo je neko rekao: pola života zdravljem plaćamo da steknemo pare, a poslije toga sve pare dajemo da povratimo zdravlje. Gomilamo stvari koje rijetko koristimo. Meni i heklanje i štrikanje pružaju zadovoljstvo. Neću da budem zavisan ni po pitanju odjeće. Pogledajte ove pantalone i bluzu, istkao sam platno pa ga iskrojio, sašio, stavio učkur, onda izvezao pirotsku šaru i to nosim u specijalnim prilikama. To nije kinesko ni firmirano, ali sam jako ponosan, jer su moja energija i ljubav u to upleteni.

 

Ipak, postepeno se ljudi osvješćuju. U Italiji postoji velika eko-zajednica na nekoliko hiljada hektara koja je sebe proglasila za samostalnu teritoriju. Imaju svoje snabdevanje vodom i strujom, škole, trampu proizvoda, čak i svoj novac...

 

Sebe smatram najbogatijim čovjekom, jer imam vremena koliko hoću. Za taj poklon uzvraćam tako što služim prirodi, borim se za njen opstanak, primam goste i volontere i pomažuem koliko mogu infomacijama, druženjima, savjetima... I po 300 ljudi godišnje prođe kroz ovo eko-selo! Možda ćemo nekoga inspirisati da u sebi pronađe hrabrosti i krene svojim putem, ma koji put to bio...

 

Priredila: Snežana Trajkov