'Moj dvostruki i tajni život KGB agenta' ^Istaknuto

 

Barsky je znao kako to ide. Crvena boja je bilo upozorenje da je u neposrednoj opasnosti, te da treba da požuri za prikupljanjem novca i dokumenata za hitne slučajeve na dogovorenom mjestu. Odatle, on bi prešao granicu u Kanadi i kontaktirao sovjetski konzulat u Torontu. Aranžmani će biti urađeni za njega kako bi napustio zemlju. Prestao bi biti Jack Barsky. Američki identitet koji je postojao tu već deceniju će ispariti, a on će se vratiti svom dotadašnjem životu: životom Albrechta Dittricha, hemičaru i agentu KGB, sa suprugom i sedmogodišnjim sinom koji ga strpljivo čekaju u Istočnoj Njemačkoj.

 

Barsky je pomislio na svoju 'američku' kćerku, Chelsea: da li je zasita mogao ostaviti? I, ako nije, koliko dugo bi mogao izbjegavati i KGB i SAD kontraobavještajce?

 

Na neuobičajeno toplo januarsko popodne u Atlanti, Georgija, Barsky ulazi u moj hotel i čvrsto se rukujući. Sada ima 67, proveo je protkle tri decenije više ili manje neobičnim životom. Ali godine koje je proveo na tajnom zadatku bile su oštre prema njemu i ljudima njemu bliskim. Tek nedavno je bio u mogućnosti da raščisti svoju prošlost. Njegovo posljednje 'otvaranje' osiguralo mu je ogroman osjećaj olakšanja, kaže Barsky.

 

"Sve ove godine, imao sam malog čovjeka ovdje", kaže on, pokazujući na vrh svoje sijede glave. "On bi stalno gledao šta govorim, zaustavljao me od ulaska na određeni teritoriji. A onda je mali čovek ubijen i to je bilo poput eksplozije." Ovih dana, on je brbljiv sagovornik koji zahtjeva malo podsticanja.

 

Barskyjeva priča je vječiti podsjetnik na ogromne resurse koje su Rusi bili spremni da potroše tokom hladnog rata u nastojanju da imaju svog agenata na neprijateljskoj teritoriji. Hakovanje tada nije bila opcija, a povremena putovanja između Moskve i Zapada bila su mnogo teža. "Kada govorim o ovim stvarima, sve mi to zvuči nestvarno", kaže dok prepričava svoje spiralno putovanje od Istočne Njemačke do SAD-a. "Čini se kao da to nisam bio ja. Ali jesam."

 

Albrecht Dittrich je rođen 1949. godine, u malom gradu Istočne Njemačke u blizini poljske granice. Njegov otac je bio učitelj i predani marksista-lenjinista, dok majku opisuje kao inteligentnu ženu koja ga nije dovoljno grlila. "Ona me poslala u internat kada sam imao 14, i nikada mi nije nedostajala". Ubrzo nakon toga, njegovi roditelji su se razveli i izgubio je svaki kontakt sa ocem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izvanredan učenik, Dittrich je diplomirao hemiju na Univerzitetu u Jeni. Tokom četvrte godine studija, jedan čovjek je zakucao na vrata njegove sobe u studentskom domu, pitajući da li je zainteresovan za karijeru u Carl Zeissu, proizvođaču objektiva. Stranac je ubrzo odustao od šarade: on je bio iz Stasija, obavještajne agencije Istočne Njemačke. Dittrich je bio pozvan na večeru u restoran, gdje se upoznao sa još jednim muškarcem, Hermanom, koji je govorio njemački sa blagim ruskim akcentom. Bili su, kako je Herman predložio, zainteresovani da ga pripreme za rad na tajnom zadatku. Mjesecima je Dittrich studirao sasvim normalno, dok se svakog ponedjeljka ujutro sastajao sa Hermanom, najprije u njegovom automobilu, a kasnije u sigurnoj kući.

 

Dittrich je diplomirao i počeo rad na doktoratu kada ga je Herman poslao u Istočni Berlin na tri sedmice sa instrukcijama da potraži čovjeka po imenu Boris. Nakon nekoliko sedmica treninga, odvezen je do sovjetske vojne baze na periferiji grada, gdje su Boris i on upoznali muškarca za kojeg je pretpostavljao da se radi o visoko rangiranom KGB agentu. 'Sovjetski savez treba samo voljne špijune', rekao mu je i dodao da je slobodan da bira. Dobio je 24 sata za donošenje konačne odluke.

 

Ditrrich je bio predani komunista, ali Barsky priznaje da su ego i neki romantični osjećaj o tome šta bi špijunaža mogla uključivati, u njegovom konačnom donošenju odluke, igrali veću ulogu nego ideologija. "Smatrao sam se intelektualcem, pametnijim od ostalih", kaže mi, nervozno dodirujući svoje naočale za čitanje. "Privlačnost mojoj veličini, odigrala je veliku ulogu u mom 'prelasku linije'. Većinu vremena govori sa naglaskom američke istočne obale, iako kada preslušavam snimak primjećujem da se povremeno prikrade i njemački naglasak. Tu i tamo čuje se iz dubine njegovog grla, teutonsko R.

 

U februaru 1973, Dittrich je rekao majci da napušta univerzitet i seli u Berlin kako bi se obučio za diplomatu. Njegov KGB-trening počinje tamo, obično ga sprovode Rusi koji su od mentora dobili uputstva prevedena na njemački. Naučio je Morzeova abecedu i kriptografiju, tako da može da primi kodirane poruke preko kratkotalasnog radija. Potom je obučavan u izbjegavanju nadzora, "dead drops" (skrivanje i preuzimanje paketa na skrivenim lokacijama), ali i drugim elementima klasične špijunaže. Dodijeljeno mu je i učenje engleskog, kao stranog jezika a imao je i sate individualne nastave. "U slobodno vrijeme, posjećivao sam pozorište, operu, muzeje, a KGB je sve plaćao," prisjeća se Barsky.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1975. godine, sa 26, po prvi put je poslan u Moskvu. Tu, su njegov engleski ocjenjivale dvije žene: profesorica sa Moskovskog državnog univerziteta i Amerikanka srednjih godina i 'depresivnog izgleda'. "Godinama kasnije, FBI mi je pokazao njenu fotografiju. Oni su znali ko je ona. Navodno se zaljubila u Rusa, ali je personificirala njena tuga. Nije se nikada prilagodila."

 

Kasnije, grupa KGB ljudi došla je u Dittrichov stan na raskošan i 'alkoholni' banket na kojem je najviše ranigrani među njima objavio: Dittrich je postao dijelom tajnog programa KGB-ovih ilegalaca u SAD-u, najelitnijeg, tajnog dijela KGB-ovih operacija. Ilegalci su bili u mogućnosti da rade posao na način na koji to nisu mogli diplomatski agenti. Također, njima su izdate instrukcije da lažu tokom tzv 'posebnog perioda', potencijalnog sveopšteg rata između Sovjetskog Saveza i SAD-a, kada su prekinute sve diplomatske veze.

 

Danas, Barsky kaže da širi program nikada nije podijeljen s njim. "To je uvijek bilo čuvano na taktičkom nivou. Nije mi dat nikakav smisao o tome kako se uklapam u širu sliku." Ali Barsky svakako može da pruži detaljan opis veoma tajanstvenog programa obuke. Nakon dvije godine svakodnevnog treninga u Istočnom Berlinu, još dvije godine je proveo u Moskvi, period koji opisuje kao težak i usamljen. "Kod kuće, ja sam bio neko. Imao sam veze – volio sam hemiju i volio učenje. Morao sam da se oprostim od svega toga i budem u gradu gdje osim nadređenih nikoga nisam poznavao. Nisam govorio jezik i bilo je nemoguće naći prijatelje." Njegova majka, koja je verovala da je sada diplomata u ambasadi Istočne Njemačke, bila je u kratkoj posjeti. Prijavio se u hotel i pokazao joj gdje živi, njihov vodič bio je ustvari KGB mentor.

 

Dittrichova jedan-na-jedan obuka održavala se u njegovom stanu. Nikada nije sreo drugog ilegalca i nikada nije vidio KGB agenta u uniformi. Nekoliko sati sedmično provodio je tumarajući ulicama. Određenim danima bi KGB tim odredio nadzorni tim od osam osoba da ga prate, a nekada ne bi. Morao je naučiti kako da primjeti kada ga neko prati. Imao je časove taekwondoa u cilju samoodbrane, i još časova engleskog kako bi usavršio akcenat.

 

Do juna 1978. godine, bio je skoro spreman. Sovjetski agenti su pronašli grob jednog dječaka koji je preminuo u 10-oj godini života u Marylandu - Jack Barsky – čak je dobio i izvod iz matične knjige rođenih. U Moskvi, je zajedno sa mentorom izradio 'legendu' o Barskyju. "Škole koje je pohađao, adrese na kojima je živio. Dali smo mu majku rođenu Nijemicu, kako bi opravdali zaostale tragove u naglasku.

 

Dittrich je dobio zadatak: da uspostavi kontakte sa vanjskopolitičkim neprofitnim organizacijama, ali i sa savjetnikom predsjednika Cartera o pitanjima nacionalne sigurnosti Zbigniewom Brzezinskijem. Dobio je vrlo malo smjernica o tome kako to uraditi, ili čak kako se najbolje uklopiti u američko društvo. Ljudi koji su ga obučavali imali su malo znanja o stvarnoj Americi, njenoj nemjerljvoj suštini. "To je kao da su cijeli život gledali ribe u akvarijumu, a sada vas treniraju da budete riba", kaže Barsky. "Ali oni zapravo i ne znaju kako je biti riba."

 

Prije nego što se preselio u Moskvu, Barskey je raskinuo sa svojom devojkom, Gerlinde, ali kada se vratio kući prije svog zadatka, ona mu je rekla da ga još uvijek voli. Ditrrich je pitao KGB da li može da nastavi vezu. Njegovi mentori su rutinski provjerili njeno porijeklo te se složili – cinično, možda jer agent sa djevojkom tamo kući, barem u teoriji, mnogo teže postati dezerter.

 

Bilo mu je dozvoljeno da Gerlindi kaže neku verziju istine, ali je svojoj majci lagao. Njoj je poslan dokument iz sovjetske vlade u kojoj je obavještavaju da je njen sin poslan na petogodišnju misiju u Baikonur Cosmodrome, dom sovjetskog svemirskog programa. To je bio zatvoren grad, u koji se moglo doći samo uz vladinu dozvolu. Ovog puta nije bilo šanse za neku njenu iznenadnu posjetu.

 

 

Prije nego što je otišao u SAD, Ditrrich je dobio gomilu praznog papira i rečeno mu je da napiše nekoliko pisama svojoj majci i mlađem bratu. Oni bi ih slali jednom mjesečno. Na kraju svakog pisma ostavio je prostora kako bi KGB dodao nekoliko redova o trenutnim događanjima, ili kako bi odgovorili na pitanja koja bi mu rodbina postavila. A onda je otišao na aerodrom.

 

Dittrich, sada 29, odletio je iz Moskve u Beograd, a zatim uzeo voz do Rima i Beča. U Austriji, je izvadio kanadski pasoš na ime William Dyson. Kupio je kartu za Meksiko City, via Madrida. Iz Meksika je kupio kartu za Toronto preko Chicaga. Konačno je bio spreman da uđe u neprijateljski teritorij.

 

Barsky svoj dolazak u Chicago 8. Oktobra 1978. opisuje kao "najintenzivnijih 60 minuta u svom životu". Nosio je vrhunski kratkotalasni radio i 7.000 dolara u gotovini. "Osjećao sam se kao da imam neonski znak oko vrata na kojem piše: "Pripazite na ovog momka. " Ali su kontrolori pasoša prihvatili njegovu priču o danima 'razgledanja prije povratka kući u Kanadu', i zapečatili njegov dolazak u Ameriku. Dva dana kasnije, u hotelskoj sobi u Chicagu, spalio je kanadski pasoš i kartu; William Dyson je nestao sa lica zemlje, jednako brzo kako se i pojavio.

 

Barsky, kako se sada zvao preselio se u New York, noseći svoju novu krštenicu. Uz to, on je dobio člansku kartu u Prirodnjačkom muzeju. A dobio je i člansku kartu biblioteke, a zatim i vozačku dozvolu. Svoje ruke i lice prekrio je prljavštinom i danima se nije kupao, prije nego se prijavio za karticu socijalnog osiguranja. Rekao im je da je oduvijek radio na farmi i da nikada ranije nije trebao socijalno osiguranje. Uspjelo je.

 

Njegov put u svijet kreatora politike na visokom nivou bio je dug i vijugav. "Nikada mi nisu rekli kako bi trebao da se infiltriram u te krugove", smiješi se Barsky. "Pretpostavke koje stoje iza toga bile su veoma čudne." Uzeo je posao kurira na biciklu, što je bio jedan od načina da upozna grad.

 

Čovjek koji je sam rekao da ima prevelik ego, koji je diplomirao sa najboljim ocjenama u svojoj klasi i prošao godine elitnog KGB treninga, sada je vozio biciklo ulicama New Yorka: teško da se ne radi o prinudnoj poniznosti?

 

Barsky se lagano češka iza uha i smiješi: "Sjećam se gospođe dobrog izgleda kako vrišti, 'Kurir je ovdje!' Nije mi smetalo. Nikada nisam pomislio, 'O čovječe da si samo znao." Ali sjećanje na to je tako jasno, gotovo četiri decenije kasnije, da se pitam da li je sve to zaista bilo tako."

 

Putovao je u Moskvu i Istočnu Njemačku svako dvije godine, a to je uključivalo kompleksne promjene pasoša i ostalih dokumenata. Na svom prvom putu nazad 1980. oženio je Gerlinde. Nekoliko dana kasnije skinuo je svoj vjenčani prsten i otputovao nazad na još dvije godine.

 

Ali, devet meseci kasnije eho njegovog drugog života je odjeknuo putem kodirane poruke preko radio prenosa koje je dobijao svakog četvrtka uvečer. Postao je otac. Dvije godine kasnije, sreo je svog sina, Matthiasa, ali se borio sa uspostavljanjem veze. Njegov odnos sa Gerlinde bio je sve udaljeniji. "Svoje misli o tome sam gurnuo u budućnost", kaže Barsky. "Jednog dana ću se vratiti zauvijek, a onda ćemo ponovo razbuktati plamen."

 

Albrecht Dittrich je možda imao diplomu iz hemije, ali lik Jack Barskyja je imao vrlo malo obrazovanja. Tako se upisao na Baruch College u New Yorku, uzimajući večernje kurseve kako bi dobio diplomu. Od 1984. je imao posao kao programer u MetLife-u, osiguravajućem društvu. Počeo se miješati u društvo, jezik i dnevne prevare bile su lake, iako je bilo finesa u ponašanju koje je bilo teže prevazići.. "Dobar prijatelj je jedan dan sjeo sa mnom i rekao mi: 'Znaš, svi misle da si pravi kreten. Svađaš se, u lice govoriš i arogantan si.' A ja sam mislio da sam fin.

 

"Tek decenijama kasnije sam gledajući svoje stare prijatelje, Nijemce očima Amerikanca shvatio, upalila mi se lampica: 'O Bože pa to sam ja.' Bila je to ona kulturološka nota koju vas KGB nije mogao naučiti", kaže Barsky.

 

Svake sedmice, sate je provodio dešifrirajući poruke iz Moskve. Ponekad bi one uključivale i zadatke: jednom prilikom, morao je da putuje u Kaliforniju kako bi pronašao kućnu adresu sovjetskog naučnika koji je 'dezertirao' (njegov nemir o toj misiji ublažen je kada je godinama kasnije otkrio da je naučnik živio do 85.). Češće, radio poruke su bile dosadne. "Najiritirajuće je bilo kada sate provedeš u dekodiranju i otkriješ da se radi o pozdravima i lijepim željama."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovaranje je bio još složeniji proces. Prvo, Barsky bi napisao bezopasno pismo fiktivnom prijatelju na papiru impregniranom sa posebnim hemikalijama. Taj list bi zatim postavio na ogledalo ili ploču stakla, na vrh bi stavio list posebni kontakt papir, a zatim još jedan list običnog papira. Tajna poruka bi bila napisana sa svijetlom olovkom na vrhu lista, koji bi zatim bio uništen, a hemikalije bi impregnirale riječi u donji list. To pismo je potom slao na adresu u Evropi, gdje bi mentor od povjerenja izvršio transfer do KGB agenta, a koji bi ga potom diplomatskom poštom poslao u Moskvu, u laboratorij gdje bi se ono dešifrovalo. Bilo je potrebno oko tri sedmice da poruka iz New Yorka dođe do Moskve.

 

Barskyjeve poruke često su sadržile profile ljudi koje je upoznao, a za koje je mislio da su osjetljivi na pristup sovjetskih agenata. Obraćao je pažnju na posebne stvari koje bi se mogle koristiti u zapošljavanju. Ideologija je bila jedna: loše navike i finansijski problemi nisu vrijedili ničemu. Na kraju, on je tražio 'kosture u ormaru', bilo šta što može da se koristi za ucjenu potencijalne mete.

 

Pitam ga šta misli o nepotvrđenim navodima da je predsjednik Trump bio ugrožen tokom posjete Rusiji. Dosije tvrdnji koji je sastavio bivši agent MI6 Christopher Steele, objavljen je samo dan prije nego što smo se upoznali. "Jasno je, ucjena je oružje KGB arsenala," Barsky sliježe ramenima. "Ako bi mogli da ga koriste, oni bi. Jedino pitanje je da li je naš novi predsjednik bio dovoljno glup da uradi bilo šta od toga. " Izgleda da današnje ruske službe sigurnosti razmišljaju na isti način kao i njihovi stari mentori u KGB- u, kaže on. " To je stvar sa velikim organizacijama bilo gdje: oni su veoma otporni na promjene."

 

Tokom 1980-ih, Barskyjevi najzanimljiviji potencijalni regruti bili su radikalni desničarski ideolozi; tu bi se sovjetski agenti mogli predstavljati kao aktivisti iz radikalne desnice. "Bio je jedan pojedinac kojeg sam prijavio i za kojeg sam bio siguran da bi 'se upecao', jer je bio žestoki desničar", kaže on. Ali Barsky ne zna da li se neko od njih pokazao korisnim izvorom za KGB; postupak je išao tako da su agenti koji profiliraju i agenti koji regruitraju različiti ljudi. On je nastavio da šalje profile. Ostalo je misterija.

 

Barsky nije imao načina da kontaktira Gerlinde iz New Yorka. Postao je usamljen i počeo je da izlazi na sastanke. S vremenom je sreo Penelope, stjuardesu iz Gvajane. Njoj je trebalo da se uda kako bi ostala u SAD-u i Barsky je pristao.

 

Živio je dvostrukim životom toliko dugo, objašnjava, da u vršenu bigamije nije bilo etičke dileme. Njegova dva identiteta naseljavaju različite dijelove mozga i, u svom umu, ni Jack Barsky ni Albrecht Dittrich nikada nisu bili nevjerni. "Nijemac i Amerikanac bili su odvojene ličnosti. Nijedan od njih se nikada nije zabavljao sa dvije žene u isto vrijeme."

 

Barsky je posljednji put otišao u Moskvu 1986. godine. Upoznali su ga sa oficirom industrijske špijunaže koji mu je rekao da počne da krade. "On je bio veoma otvoren sa mnom. Rekao je da Sovjeti pate. 'Treba nam hardware, software, bilo šta što pronađeš." Dao im je software koji je koristila njegova kompanija, ali oni nikada nisu znali kako se koristi.

 

Godine 1988., godinu dana nakon što je rođena Chelsea, Barsky je dobio poruku od KGB da bježi. Iako je postao razočaran sovjetskim komunizmom, on nikada nije razmatrao napuštanje, kaže, i nije htio da sada pređe u FBI. "Ja sam se povukao u neku vrstu agnosticizma. Ja bih vjerovatno sebe nazvao socijalistom, ali pokušao sam da ne mislim o tome."

 

Ignorisao je upozorenje. Više poruka, sve upornijih, je dolazilo putem njegovog kratkotalasnog radija. Nekoliko sedmica kasnije, u metrou mu je prišao stranac, koji mu je rekao da ukoliko ne dođe kući, da je mrtav čovjek. To je bio prvi put da neko sa sovjetske strane stupi u kontakt sa njim na teritoriji SAD-a.

 

Ali je Barsky bio odlučan da ostane. Pisao je Moskvi, govoreći KGB-u da je od žene s kojom se viđao i koju je profilirao zaražen HIV virusom i da mu je potrebno liječenje koje je samo mogao dobiti u SAD-u, te da nije imao nikakvih planova da prebjegne. Neobično, ovo lukavstvo je upalilo. Sovjeti su bili prestravljeni sa HIV-om, a kako je SSSR počeo da 'puca po šavovima', nova politika otvorenosti Mikhaila Gorbacheva vršila je još veći pritisak na KGB.

 

Više instance su sigurno imale druge stvari na umu; juriti odmetnika nije bio prioritet.

 

Tako se Barsky primirio u porodičnom životu. On i Penelope dobili su još jedno dijete, sina koji se zove Jessie, ali je brak počeo da se raspada. Odlučio je da svojoj supruzi kaže istinu, nadajući se da će spasiti brak. "Znaš li šta sam rizikovao zbog tebe? Mogao sam bio zarobljen ili ubijen ", rekao joj je. Ali ona je bila više ljuta nego zahvalna: da li je ovdje ilegalno? To znači da je i Penelopa tu ilegalno, te da bi joj zbog toga mogli uzeti djecu.

 

Taj se razgovor, u 1997., pokazao sudbonosnim na više načina. Barskyja je ustvari već nekoliko godina pratio FBI. Njegovo ime je otkriveno u spisima kopiranim iz KGB-arhive Vasilija Mitrokina, arhiviste koji je ušao u britansku ambasadu u Rigi 1991. godine i ponudio im svoje tajne. FBI je držao na oku Barskyjevu kuću, pretresali su njegov auto, a MI5 agent pratio je Penelope na njenom putu za London. Čak su kupili i veću kuću do njihove u koju su uselili dva agenta, često isfrustirana što se u Barskyjevom životu nije dešavalo mnogo toga neobičnog. Možda je bio agent spavač, čekajući signal iz Moskve.

 

Na koncu su ozvučili Barskyjev porodični dom, a kada je on svojoj supruzi sve priznao, zaključili su da je napustio službu i odlučili se da je vrijeme da načine prvi korak. Barskyja su zaustavili u vožnji, gdje mu je rečeno da ukoliko bude sarađivao, možda ne ode u zatvor. "Odmah sam pristao. Rekao sam im sve što sam znao ", kaže on. U 2009. godini, dobio je zelenu kartu, a u avgustu 2014. godine pravi američki pasoš, na ime Jack Barsky, identitet koji je za njega ukrao KGB.

 

Nakon što je braku sa Penelope došao kraj, svaku veče bi zaspao u suzama, priča: "Više nije bilo razloga sa postojim. Bio sam u svojim 50-im, djeca su otišla od kuće, moj brak je propao. Šta je bila poenta? "Prošlo je više od jedne decenije od kako se čuo sa svojom njemačkom ženom Gerlinde i njihovim sinom Matthiasom.

 

Selio se mijenjajući radna mjesta, radeći za razne kompanije, prvo kao programer, a zatim kao šef IT. Počeo je romansu sa svojim pomoćnicom, Shawnaom, a kasnije ju je oženio. Oni sada žive u sat vremena vožnje udaljeni od Atlante , sa šestogodišnjom kćerkom, Trinity. Kroz Shawnu, Barsky je pronašao Boga, popunjavajući rupu nastalu nakon 'isparavanja njegove komunističke revnosti'. Joe Reilly, agent FBI koji je radio na Barskyjevom slučaju i provodio ispitivanja, postao je njegov dobar prijatelj i Trinitynin kum.

 

Shawna, porijeklom sa Jamajke, doselila se u SAD prije nešto više od jedne decenije. Smije se dok priča o svom prvom sastanku sa Barskyjem. On je odlučio da joj kaže sve o svojoj prošlosti, čineći je jednom od rijetkih ljudi osim FBI-a koji su znali pravu istinu. A ona se samo smijala. "Nekada sam bila udata za čoveka koji je lagao mnogo", kaže ona, "tako da nisam stvarno željela to da čujem. Mislila sam da je čudan čovjek, i mislila sam, "OK, ako želiš da živiš u ovom svijetu fantazije, dobro, ali nema potrebe da pričamo o tome". Godinama kasnije je kako kaže shvatila da bi njegova priča o odrastanju u Njemačkoj mogla da bude istina.

 

Barskyjev novi život je miran život u predgrađu, onaj život rođenog Amerikanca kakvim su ga poslali da bude. Ali još uvijek nosi nekoliko tikova iz KGB dana.

 

Povremeno, kada je vani i trči, ukoliko vidi automobil parkiran na neobičnom mjestu, mijenja svoju standardnu rutu trčeći cik-cak kako ne bi ostavio potencijalne tragove.

 

Obično, se ispostavi da se radi o pravim ljubiteljima ptica ili zaljubljenim mladim parovima. Navika o tajnim skrovištima ga nije potpuno ostavila, odnosno on ju je pretvorio u naviku skrivanja kolačića. "Znam da ne bi trebalo da ih imam, pa ih sakrivam. Na raznim mjestima – kako ne bi mogao da im uđem u trag. Shawna kaže kako ne treba da ih sakrivam, ali ne mogu da odolim. "

 

Naređenja iz 1988. godine ignorisao je, kako kaže, zbog novorođene kćerke – izbrao je nju prije Gerlinde i Matthiasa. "Da je Chelsea bila sin, ne znam da li bih postupio na isti način. Uvijek sam mislio da su žene bolji ljudi. "

 

Ali u njegovom životu bile su najmanje dvije žene za koje je ta odluka bila izuzetno bolna. Gerlindi su KGB agenti rekli da je njen suprug umro od side, dok je njegova majka, koja je vjerovala da je poslat u Baikonur, umrla ne znajući. Barsky je iz svog uma izbrisao njemačku porodicu, odlučan da ih nikada neće ponovo kontaktirati.

 

Chelsea, kojoj je kada je napunila 18. ispričao o svojoj prošlosti imala je drugu ideju: kada je čula da ima polubrata u Njemačkoj, ona ga je pronašla, i u 2014., ona i Barsky su došli u Njemačku kako bi se sreli sa Matthiasom, koji je sada u svojim 30-im. Gerlinde, koja je još uvijek živa, nije željela da ga vidi, jer je četvrt vijeka živjela u ubjeđenju da je on mrtav.

 

Barsky priznaje da se osjeća krivim, ali kaže da bi izvinjenje sada bilo besmisleno. "Ako se ikada sretnemo, ja bih rekao da mi je žao, ali suština je, da nisam izabrao nju. Nisam izabrao drugu ženu, izabrao sam dijete."

 

Njegova majka godinama je živjela u agoniji šta se desilo sa njenim nestalim sinom. Pisala je Gorbachevu i prvom astronautu Istočne Njemačke, kako bi ih pitala da li su znali išta o mladom diplomati upućenom na tajni zadatak u Baikonur. Godinama kasnije, dok je bila na safariju u Africi upoznala je njemačkog naučnika. Naučnik je rekao da uskoro ide u Rusiju, a kada mu je Barskyjeva majka ispričala o nestalom sinu, obećao je da će uputiti apel na ruskoj televiziji. Ne iznenađuje da se na apel niko nije javio. Umrla je, ne znajući šta se desilo sa njim.

 

Barsky mi to govori bez ikakvih vidljivih emocija. "Zvuči surovo, ali ona snosi krivicu za ono što se dogodilo", kaže on. "U odnosima između roditelja i djeteta, emocije moraju biti zasijane od strane roditelja. Nikada nije bilo zagrljaja. To ne čini ispravnim činjenicu da sam joj lagao. To nije opravdanje, ali je objašnjenje. "

 

Što se tiče njegovog brata, tri godine mlađeg od njega, Barsky ga je pronašao u Berlinu i međusobno su razmijenili nekoliko emailova, prije nego mu je rekao da ne želi da ga vidi. Nije mogao da mu oprosti patnju koju je njihova majka osjećala posljednjih godina svog života. Barsky sliježe ramenima, kao da nema objašnjenja za takvu reakciju svog brata. "Njegov izbor. Mogao je dobiti lijepo putovanje u SAD da me posjeti. Svakako nikada nisam ništa loše njemu uradio. Nismo imali neku vezu. Uvijek je bio osrednji učenik."

 

Ovi odgovori o životu porodice u Njemačkoj odskaču od inače srdačnog Barskyja. Da li on zaista ne osjeća teret krivice ili odgovornosti? On sliježe ramenima. "Verovatno bi naišao na više razumijevanja ako kažem nešto simpatičnije, ali tu jednostavno nema ničega. Nema emocija." Nakon života laganja, kaže, ne može odoliti tome da bude samo iskren.

 

Pitao sam ga šta bi Jack Barsky rekao mladom Albrechtu Dittrichu kada bi se mogao vratiti u vrijeme do trenutka kada je čovjek iz Stasija pokucao na njegova vrata. On ne oklijeva u odgovoru. "Ne radi to. Upropastit ćeš se. To je šema koja je osuđena na propast, u većini slučajeva nije uspjela, a aspekt avanture je precijenjen. Biti tajni agent vrlo je često dosadno: to je 99% čekanja i 1% akcija. Usamljeno je. "

 

Ali, kaže, sve se dešava po božjem planu, i na zalasku svog života on je konačno pronašao mir i sreću. "Uvijek sam imao taj djetinji osjećaj da će sve ispasti dobro na kraju", kaže on, uz dozu čežnje. "I na neki način, I jeste."

 

federalna.ba/guardian.co.uk