Japanske rupe i bosanske zakrpe ^Istaknuto

Piše: Ermin Čengić

U utorak 8. novembra u ranim jutarnjim satima na najprometnijem dijelu ulice Maršala Tita u Sarajevu asfalt je počeo propadati, onda se otvorila zemlja i nastala je rupa koja je za kratko vrijeme narasla do džinovskih razmjera od čak 30 puta 27 metara. Prisutni građani Sarajeva mogli su samo nemoćno i u strahu posmatrati kako se rupa produbljuje za oko dva sprata u zemlju, ispunivši se vodom iz polomljenih kanalizacionih cijevi, „Najviše sam se uplašio kad je u rupu pao semafor na raskrsnici kod Higijenskog, blizu mjesta na kojem sam stajao“, izjavio je očevidac jednoj od lokalnih televizija.

Ministarstvo prometa i komunikacija Kantona Sarajevo saopćilo je da bi nastanak i širenje rupe moglo biti povezano sa obnavljanjem ploča i podzemne instalacije ispred zgrade Predsjedništva. Međutim, širenje rupe je stalo a radnici kantonalnih preduzeća su se potrudili da Sarajevo već tri dana kasnije, 11. novembra bude ponovo udarna vijest svjetskih medija: nakon danonoćnog rada, popravke kanalizacionih cijevi, podzemnih kablova i vodova, te punjenja rupe sa 6.200 kubika pijeska i cementa, raskrsnica je u potpunosti sanirana i asfaltirana! „Žao nam je što smo vam prouzročili toliko nevolje“, rekli su gradonačelnik Ivo Komšić i kantonalni premijer Dino Konaković u zajedničkoj poruci građanima glavnog grada BiH...

I kao što je u današnje doba nemoguće izazvati paniku i histeriju masovnih razmjera emitovanjem radiodrame, dakle na način kako je to 1938. godine emitovanjem „Rata svjetova“ učinio glumac i režiser Orson Welles (navodno je čak milion i po Amerikanaca tada povjerovalo da je u toku napad vanzemaljaca na SAD), tako je nemoguće natjerati čitaoce portala da povjeruju kako je mjesto ekspresnog zatvaranja ogromne rupe u gradskom centru upravo Sarajevo. I to ne samo zbog svjetlosne brzine prenosa informacija koja je japanski grad Fukuoku, kao mjesto dešavanja opisanog incidenta, stavila u centar pažnje ljubitelja bizarnosti.

Čuđenje i divljenje

Nego prije svega zbog činjenice da je praktično nemoguće povjerovati da se u BiH, pa i na ovim prostorima, bilo kakav infrastrukturni projekat, od popravljanja slomljenog šahta ili zamjene pokradene rešetke kanalizacionog otvora do saniranja rupe u asfaltu započne i završi za dva ili tri dana i da se lokalni zvaničnici još pride izvinjavaju jer je dugo trajalo!? Ali je u Japanu takva efikasnost prirodna i normalna, jer je rad Japancima „u krvi“, pojašnjavali su ovdašnji dežurni portalski komentatori, sa mješavinom čuđenja i divljenja, redajući argumente u korist radišne japanske nacije, nasuprot lijenih i nesposobnih nas, balkanskih zabušanata.

Stvarno, da li tajna našeg grandioznog neuspjeha u svemu čega se dohvatimo u našem mentalitetu, manjku radoholičarskog duha ili nedostatku organizacijskih sposobnosti? I sa druge strane ogledala, da li stereotip o specifičnoj radnoj etici ljudi iz zemlje izlazećeg sunca nudi svo potrebno objašnjenje njihovog ličnog uspjeha i ekonomskog uspona Japana? Banalno rečeno: da li je to što kod nas vozovi ili ne voze nikako ili redovno kasne, a u Japanu je prosječno godišnje kašnjenje vozova sedam sekundi, pitanje karaktera ljudi koji žive tamo i ovdje? I da li ova (za nas) depresivna mantra znači da ćemo uvijek biti ovakvi i da u rezultatima rada nikad nećemo biti kao Japanci?

Da bi saznali odgovore na ova pitanja vratićemo se na događaj koji se desio tačno 70 godina prije nego se otvorila ogromna rupa u centru Fukuoke. Sedmog novembra 1946. godine prvi voz prošao je prugom Brčkom-Banovići. Dugom 92 kilometra. Izgrađenom za šest mjeseci. Bez pomoći Japanaca. Samo uz ogromno zalaganje i entuzijazam omladinskih radnih brigada. Samo godinu kasnije za osam i po mjeseci je preko dvjesto hiljada dobrovoljaca sagradilo 240 kilometara pruge Šamac-Sarajevo. U narednih 45 godina bez japanske tehnologije, ali sa japanskim entuzijazmom su od Vardara pa do Triglava građeni i putevi i pruge i fabrike i hidrocentrale i škole i fakulteti i bolnice...

I to smo bili mi. Naši djedovi i naše nane i bake, naši očevi i naše majke... Pa šta nam je sad? Zašto nam sad za popravak stotinjak metara vodovodne cijevi treba tri mjeseca? Zašto nam sad za izgradnju stotinjak kilometara autoputa treba 20 godina?

Sloboda od ucjena

Zato što sada nema ozbiljne države? Japan je ozbiljna država. Jugoslavija je bila ozbiljna država. Ozbiljne države planiraju svoj razvoj i rade za dobrobit svojih građana. Ozbiljne države sve što uzmu od svojih državljana kroz poreze trude se vratiti kroz kvalitetnu infrastrukturu, sigurnost, dobru zdravstvenu zaštitu i dobro obrazovanje. Ozbiljna država znači dobro vođena država koja ulaže u svoje građane i želi im omogućiti dobar standard života.

Ozbiljnoj državi zakone pišu domaći pravni eksperti, a ne strani pripravnici i priučeni državni službenici. Ozbiljna država se bezobzirno obračunava sa nepotizmom i korupcijom i nema tolerancije za zloupotrebu državnih resursa u svrhu privatnog bogaćenja. Ozbiljna država ne prodaje svoje prirodne resurse nego ih koristi za vlastiti ekonomski razvoj. Ozbiljne države ne zadužuju svoje državljane kako bi isplatile plate administraciji i podijelile crkavicu penzionerima. Ali ozbiljna država, prije i iznad svega, znači slobodna država, slobodna od ucjena međunarodnih kreditora i(li) od kleptomanije domaćih političara.

Dakle, možemo i mi biti kao Japan. Samo nam fali ozbiljne države. Da nam pokrpa rupe na cestama. I pozatvara rupe u džepovima, rupe u obrazovanju, rupe u zakonima... I da nam zatvori najveću rupu, onu u pamćenju na nas bolje. Da se konačno sjetimo da svi mi imamo, makar malo, Japanca u sebi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera