Šta je mogao Krvavac u filmu, a nije Bulajić: Veljko je bio pomalo državni, a Šiba neupitno naš, narodni ^Istaknuto

Piše Merima ČUSTOVIĆ

Kinematografiju bivše Jugoslavije obilježio je partizanski, odnosno antifašistički film, jedini autentični žanr koji je tada proizveden, a bio je jednako popularan kao i američki vestern. Partizanske filmove stvarali su mnogi rediteljski magovi, ali, posebno su se istakli ratni spektakli Veljka Bulajića (88) i akcijski filmovi Hajrudina Šibe Krvavca, koji je preminuo u 66. godini 11. jula 1992, na početku opsade voljenog grada čije ime je filmom „Valter brani Sarajevo“ proslavio širom svijeta.

Naši dobijali njihove

Bio je baš kao što jeste i Bulajić, reditelj koji je poznavao tajne filmskog zanata. No, Šiba se kroz svoje filmove obraćao publici i za njega je gledalac bio svetinja. Snimao je ostvarenja koja imaju veliki emocionalni naboj, u kojima svaki gledalac u liku junaka prepoznaje vlastitu bit. Sa svoja četiri filma „Diverzanti“, „Valter“, „Partizanska eskadrila“ i „Most“ ostavio je ogroman pečat na antifašistički film. Bulajić je pak stvarao filmove iza kojih je stajala država – Jugoslavija, koja je kroz njih promovirala vlastitu herojsku genezu, naročito kroz „Bitku na Neretvi“, inače i kandidata za prestižnog Oscara, za koji je plakat uradio veliki Pablo Picasso, traživši za naknadu gajbu najboljeg hercegovačkog vina.

Bulajića su zvali državnim rediteljem, a Krvavca narodnim iako je Bulajić često u svojim javnim istupima isticao da je Tita prvi put vidio poslije „Kozare“ i „Vlaka bez voznog reda“, kada je već bio uspješni evropski reditelj, ali da je njegova podrška „Bici na Neretvi“ dobro došla. S druge strane, mnogi filmski kritičari tvrde, a što je istaknuto i u dokumentarcu „Partizanski film“ rediteljice Ane Dunjić, „da se ljudskom sudbinom mogao baviti samo onaj koji je osjetio i drugo lice Titovog režima, veliki, mali čovjek, Hajrudin Šiba Krvavac čiji filmovi nisu patili od ideoloških predznaka, puno pucnjave, akcije od početka do kraja, iako su u njima naši dobijali njihove, ali, i to je upakovano sa stilom.“

- Hajrudin Šiba Krvavac i Veljko Bulajić personificiraju jednu veliku kinematografiju koja je postojala u vrijeme kada je film bio prepoznat i podržan kao jedan od prvih državnih prioriteta. Pored kulturoloških i ideoloških vrijednosti, film je bio važan, jer je bitno mjerilo snage i važnosti neke države i jer je bio prosperitetna i uspješna privredna djelatnost. Filmovi koji su se tada pravili bili su u širokom žanrovskom i umjetničkom dijapazonu, od tinejdžerske melodrame do ratnih akcionih filmova i imali su masovnu kinodistribuciju, čak i međunarodnu. Postojalo je državno preduzeće, Jugoslavija film, koje se samo time vrlo ozbiljno bavilo - ističe reditelj Pjer Žalica.

Dodaje da se opusi Šibe i Veljka uglavnom vežu uz ratne filmove, ali sa nekim bitnim razlikama. Dok su se od pomena imena Bulajića tresle noge od straha armijskim oficirima i političkim liderima, Šiba je imao armiju obožavalaca među „običnim“ svijetom.

Isti glavni glumci

- Njega su voljeli, jer je na majstorski nepretenciozan način pravio filmove koji su bili zabavni, dinamični, uzbudljivi, duhoviti... Te filmove smo voljeli (i volimo) ne zato što je to bila ideološka zadaća, nego zato što smo u njima istinski uživali. Ne kažem da Bulajićevi filmovi nisu bili odlični, važni filmovi, naročito neki koji nisu bili ratni, ali je uz njegove glavne filmove išao obol ideološkog diktata, nečega što se po direktivi mora gledati i voljeti. To je, bez stvarne Bulajićeve „krivice“, pomalo oduzelo autoru od popularnosti i povjerenja među publikom moje generacije. Tako da je Veljko bio nekako pomalo državni, a Šiba neupitno naš - zaključio je Žalica.

Ono što je zajedničko i kod Krvavca i Bulajića jeste da su glavne uloge dodjeljivali Velimiru Bati Živojinoviću i Ljubiši Samardžiću, koji je uz Milenu Dravić, pa i Branka Lustiga, dvostrukog oskarovca, nekadašnjeg statistu iz filma „Kozara“, jedini živ.

- Za razliku od Bulajića, koji je rekonstruirao bitke, historijske događaje prikazivao onako kako su se dogodili, Šiba se trudio da priču približi gledaocu, da, modificirajući stvarnost, izazove emocije. Svijet ih je obojicu prihvatio: i Veljka i Šibine balkanske „džejms bondove“. Šiba je bio izuzetan čovjek, plemenit. Jednom sam mu rekao kako bi bilo bolje da ga ljudi više vole kao reditelja nego kao čovjeka. Obožavao sam ga. Vjenčao sam ga s Ešrefom u kući mog djeda na Kosmaju. Kada je bio rat, molio sam ga da izađe iz Sarajeva. Nudio sam da mu organiziram dolazak. Htio sam da ga smjestim u svoju kuću u Šumadiji, u onu u kojoj sam ga vjenčao. Odbio je, želio je da ostane sa svojim narodom. To sam razumio. I ne postoji živo biće koje ga nije voljelo. Jednostavno, bio je nevjerovatan - u jednom od svojih intervjua istakao je Živojinović koji je preminuo u maju ove godine.

I o Bulajiću je imao riječi hvale ističući da mu je bio kao porodica, ali i da su ga se bojali svi - i glumci i reditelji, jer je stvarao velike i sjajne filmove, na čemu mu je ponekad zavidio.

Opisujući Šibu Krvavca, Samardžić je istakao da je on nosio srce na reveru, a u izjavi za naše novine je kazao da je on možda najosobenija ličnost iz svijeta filma.

- Stvarao je najljepše filmove – ljudske, tople, jednostavne, logične. Nikada nije imao poprijeke i neprijatne poglede na ljude. On nas je dočekivao s osmijehom i pratio osmijehom. Ispričat ću vam i anegdotu kako biste shvatili o čemu govorim. Kada smo jednog dana trebali da idemo na skijanje, ovdje na okolne planine, došli smo vozom sa djecom, a on nas je dočekao sa svojim bijelim volkswagenom i rekao: “Djeco, evo vam ovaj automobil, vi ćete ići gore da se vozikate, pa da možete svratiti do “Evrope“ da tu provodimo večeri“. To govori o njegovoj plemenitosti i ličnosti - pojasnio je.

I on ga je baš poput Živojinovića pokušao izvesti iz opkoljenog Sarajeva, ali, odbio je, opet uz ispriku da želi ostati sa svojima.

- Nazvao sam ga telefonom, jer sam kriomice nekako našao rješenje da ga izvučem iz tog pakla, neprimjerenog pakla, koji ste doživljavali. A on mi kaže: 'E, moj Ljupče, ostat ću sa svojima. Nikada ne bih otišao od njih. Oni su moji. Ali, i ti si moj. J*beš moj život, vjerovatno će ubrzo biti prekraćen, jer nisam siguran da ću preživjeti.' Jednom riječju bio je veliki čovjek! I kao tako velika ličnost mogao je da ode bilo gdje, ali nije otišao, Sarajevo je njemu bilo u srcu - naglasio je Samardžić.

I danas popularni

Reditelj i producent Ademir Kenović potcrtavajući da su i Veljko i Šiba veliki reditelji ističe da su njihovi filmovi i danas popularni, posebno „Valter brani Sarajevo“ kojeg vole svi, a posebno Kinezi. U njegove riječi mogli smo se uvjeriti i u februaru ove godine kada je, 44 godine nakon što je snimljen film, pod rediteljskom palicom Kineskinje Peng Qing na lokacijama Bijela tabija, Begova džamija, Sahat kula, Zemaljski muzej i u ulici Kujundžiluk, snimao televizijski dokumentarac, kao homage Šibi i njegovom filmu “Valter brani Sarajevo“. U pitanju je projekat koji je i jedna vrsta reality showa, zbog čega su tih dana u Sarajevu boravile četiri porodice iz Kine kako bi pronašle autentične predmete iz filma...

- Rekao bih da su i Šiba i Veljko fantastični u svom poslu. Žao mi je što je Šiba prerano otišao, mogao je još stvarati, savjetovati. Što se tiče Bulajića, on je napravio najskuplji film ikada u jugoslavenskoj kinematografiji – „Bitku na Neretvi“ sa svim tim slavnim ljudima poput Orsona Wellesa. Po tome je najviše bio poznat, a napravio je „Kozaru“, također veliki film, „Titove memoare“ koji su bili veoma gledani. Ima ogromnu energiju, a njegov radni vijek još uvijek traje i znam da priprema novi film. No, poredeći njega i Šibu, dva velika reditelja rekao bih da su svaki na svoj način gromada, odnosno oni su dva imena koja su obilježili partizanski film - pojasnio je Kenović.

I Šiba i Veljko za svoj rad dobili su mnoge nagrade i priznanja. Bulajić je čak bio kandidat za Oscara, dva puta je bio član žirija međunarodnog Filmskog festivala u Cannesu, kao i na filmskim festivalima u Moskvi i New Delhiu.

(Faktor.ba)