KAKO JE PROPAO ROK KAKO SMO ZAVOLJELI TURBO FOLK ^Istaknuto

Piše: Aleksandar Krečar bl

Vijekovima su se gradovi od Vardara pa do Triglava ili politički korektnim riječnikom EU Zapadnog Balkana, branili od sela. Pazarni dani su bili rijetke prilike kada su seljaci dolazili u grad, najčešće samo pred zidine, i tamo prodavali meso, voće, povrće.. Na ulazu u grad postojale su malte, mjesta na kojima bi seljak za ulaz u grad plaćao izvjesnu taksu za propisan vremenski boravak u istom, ukoliko bi prekoračio dozvoljeno vrijeme boravka stizala bi ga globa. Vijekovna diskriminacija stvorila je u kolektnivnom nesvjesnom istorijski antagonizam seljaka i grada. Iz grada su prvo dolazili begovi i janjičari, a poslije žandari u sudski izvršitelji koji otimaju, pljačkaju, zlostavljaju..

Malti već poodavno nema, sredinom prošlog vijeka srušili su ih komunisti. Otpočela je kolonizacija. Tito je milom ili silom selo otjerao u grad na gradilišta budućih fabrika i naselja. Ostalo je riječima šoubizniznisa istorija.

I IGRA ROKENROL CELA JUGOSLAVIJA

Najveći marketinški stručnjak na Balkanu, naravno poslije neprevaziđenog Tita, Goran Bregović je otkrio svoju target skupinu, generaciju dođoša zgurana po betonskim zgradama milom ili silom dovučena sa sela. Brega sa svojim nepogrešivim marketinškim instiktom je dao samo soundtrack ovoj grupaciji- jednom nogom na selu drugom u gradu. Ovaj soundtrack je bio više od muzike bio je opis socijalnog stanja koji će se vremenom samo transformisati i pratiti vladajuću ideologiju i političku garnituru.

Bijelo dugme kao da je svomoćna jugoslovenska tajna služba aka UDBA stvorila. Članovi ovog rok sastava, sa neskrivenim jugoslovenskim nacionalizmom sarajevske multi-kulti provinijencije, furali su imidž prosječnog Jugoslovena, migranta iz provincije u grad zastalog na pola puta. Rokere koje bi gotovo svaki autokratski režim samo poželjeti mogao u jeku borbe za ljudska prava, koja su kao megafon pronosili mnogi rok bendovi u svijetu, pjevao je samo ljubavne pjesme i kalemio Lijepu našu na Tamo daleko, ali kao ni bitanga i princeza ni Lijepa naša i Tamo daleko nisu išli skupa. Samo je Bijelo Dugme uspjevalo da kamiondžijama i gastarbajterima zastalim na svojim transevropskim rutama po obodima gradova proda rok, a jugoslovenskim rokerskim puritancima folk. Dobro neko reče pastirski rok. Tako sahranivši i jedno i drugo, brisani prostor će ubrzo popuniti turbo folk. Odjednom čak i rokeri sa dugim kosama i bradama, arhetip četnika pobjeglog sa Neretve, komunistima postaju prihvatljivi, na kraju pa i sam Marks je imao takav stajling. Poruka je bila jasna ne dirajte vi nas nećemo ni mi vas.

Rokenrol u Jugoslaviji nikad nije predstavljao ono što je na zapadu- muziku pobune protiv sistema.

Izjave gradskih puritanaca da prije te magične 1991. niko nije slušao narodnjake je notorna laž. Zemlja u ,kojoj mladi slušaju ploče i sviraju rok, album EKV nije prelazio 20 000 primjeraka što je u poređenju sa Breninim Bato, bato od preko milion zanemarljivo.

Pjesma Voljela sam voljela 1979. u izvedbi Hanke Paldum koju je komponovao gle čuda član Bijelog dugmeta Milić Vukašinović predstavlja ranu simbiozu roka i folka. U početku folk je bio stidljiv u zajedničkoj vezi, međutim kako vrijeme bude proticalo postaće dominantan partner u vezi. Vakumski prostor nakon ovog dualnog harakirija zauzeće njegova frankeštajnska verzija nazvana turbo folk.

Tek smrću najvećeg sina naroda svog, koji nam je bio otac, majka i Bog, što će reći osamdesetih pojavljuju se rok grupe poput Buldožera, Lajbaha, Azre, Riblje čorbe koje otvoreno kritikiju u svojim pjesmama režim.

II NE MOŽE NAM NIKO NIŠTA

Slobodanu Miloševiču se može mnogo toga osporiti ali jedno ne- inteligencija i dodao bih tehnologija ostanka na vlasti. Rođeni Požerevčanin diplomirao je među najboljima na Pravnom fakultetu u Beogradu, određeni period je proveo u Nju Jorku u poslovnici tadašnje Beobanke, zapadni diplomate devedesetih su odlazile zadivljeni njegovim poznavanjem engleskog jezika sa pregovora. Vjetar demokratskih promjena 1989. pomeo je komunističke režime po Istočnoj evropi. Sloba je očigledno bio svjestan sudbine koja ga čeka na višestranačkim izborima,a onda kao iz vedra neba titov pionir 1987. biva poslan na Kosovo. Ne znam za promjene preko noći, ali tv kamere su zabilježele njegovu promjenu tokom jednog popodneva. Po dolasku na Kosovo suočen sa pritužbama Srba o napadima od strane Albanaca Sloba daje isprazne floskule tipične za još uvijek komunističkog apartčeka. Potom odlazi na pregovore sluša ponovo pritužbe Srba, kamera ga hvataju kako ozbiljno razmišlja, dao bih se okladiti da mu je tada sinulo kako će ostati na vlasti. Po izlasku sa sastanka više nema ni traga starom komunističkom aparatčiku, okupljenim Srbima poručuje danas antologijsku Ne sme niko da vas bije. Komunista je preko dana postao nacionalista. Okupljena hipnotizovana masa na Gazimestanu¸1989. prije da je vidjela reinkarnaciju kneza Lazara nego Miliševića. Mit o Slobi kao zaštitniku srpstva je stvoren. Njegovim primjerom će krenuti ubrzo i komunističke elite u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni.

Dobre stare devedesete karakteriše uspon nacionalizma. Iza floskule čijoj bi formulaciji sam Orvel pozavidio oslobađanja vijekovnog životnog prostora i humanog preseljenja krila se politika etničkog čišćenja sa genocidnim tendencijama uz koju je išla pljačka epskih razmjera na sve tri strane. Devedesetih selo je ponovo došlo u grad, ali ovaj put sjelo je i u fotelje. Brega je bio u pravu sa pjevaj Jugoslavijo nek te čuju ko ne sluša pjesmu slušaće oluju. Oluja koja će devedesetih protjerati Srbe iz Hrvatske i Sarajeva, Hrvate iz Posavine, Bošnjake iz istočne Bosne i pojedinih krajiških opština, te prvo Albance 98-99 a potom Srbe 2004 sa Kosova i Metohije. Naravno ni ovom periodu neće izostati odgovarajuči soundtrack.

Devedesete su iznjedrile nove zvijezde, međutim nijedna se svojom popularnošću nije približula srpskoj majci Svetlani Ražnatović Ceci. Naravno njena popularnost nije slučajna. Ako je Bijelo dugme i Brena pronosili sa svojim pjesmama duh bratstva i jedinstva, Ceca je označila raskid sa starim i okretanje srpstvu. Bilo je potrebno da se razgradi jedan identitet da bi se uspostavio drugi. Upravo zbog toga njena veza sa komadantom srpske paravojne formacije Željkom Ražnatovićem Arkanom je bila toliko forsirana u medijima. U jeku sankcija, ratova, kolona izbjeglica iz Hrvatske i Bosne bajka o djevojci sa sela zalutaloj u grad koja nalazi svoga princa, ovjekovječena svadbom vijeka čiji pravo za prenos je otkupilo desetine tv stanica sve sa suzama radosnicama na kraju. Međutim kao i španskim serijama kad bogati plaču serija je namjenjena siromašnima. Namjenjena je srpskom narodu koji grca u opstem siromastvu i izolaciji.

Razvoj srpske tranzicione djevojke može se doslovno pratiti po naslovima njenih albuma od Cvetka zanovetka do Idealno loše u deset godina.

Simbioza narodnjačke politike i narodnjačke muzike pokazala se dobitnom kombinacijom. Milošević nije okupio sve Srbe u jednu državu ali ih je okupio pred jedan televizor. Devedesetih je rok definitivno protjeran u ilegalu. 1992. tokom festivala Beogradski rok pobjednik Rambo Amadeus se penje na binu sa izjavom: Dok mi sviramo padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater svima. Narodnjaci očigledno nisu imali tih problema, vlast je na njih i računala da bude analgetik za duboko bolestan narod. Za razliku od rokera vlast se nije morala plašiti da će narodnjaci svoju moć nad masom koristiti u političke svrhe.

Upravo Rambo Amadeus je skovao termin turbo folk, danas najrašireniji idiom na ovim prostorima. Naravno turbo folk je postojao i prije Ramba ,kao nesto maglovito, nejasno,ali on je imenovao stvarnost. Kako reče Platon stvari ne postoje dok se ne imenuju.

Gotovo paralelno sa prepakivanjem titovih pionira u zaštitnike naroda, narodnjaci su shvatili da stari sadržaj zahtjeva novo pakovanje. Narodnjačkoj melodiji se dodaje brz ritam u dance ili techno varijanti uz orijentalne prizvuke. Danas je ova transformacija otišla toliko daleko da dok pjevačica ne počne da pjeva nemoguće je utvrditi koji muzički žanr je u pitanju. Pjevačice u spotovima pomalo ironično u jeku sankcija i izolacije prate zapadne trendove. Zavodljiva, količina pudera obrnuto proporcionalna pokrivenosti tijela odjećom, sa otvorenom erotičnošću. Njen posao više nije da pjeva već kako reče beogradski sindikat da bude lepa. Slike raskomadanih tijela sa Ovčare, Bratunca, Srebrenica i ostalih stratišta smjenjuje se sa slikama oskudno obučenih žena.

Turbo folk je kroz sebe provukao duh vremena. Raniji stabilan i miran život u Jugoslaviji zamjenio je život Ivana Gavrilovića od dvesta na sat, provukao je on i kralja kokaina i modelsice, koktel kriminala i estrade, i Slobin lajtmotiv vanjske politke ne može nam niko ništa i mnogo toga još.

U zemljama sa dvocifrenom stopom nezaposlenosti, BDP-a koji još nije dostigao onaj iz 1989te(izuzev Slovenije), omjeru radnik penzioner 1:1, zemalja u kojima narod skuplja novac za lječenje bolesne djece u inostranstvu po humanitarnim akcijama, posla izgleda ima jedino u estradi jedine privredne grane u ekspanziji.

III NEKI NOVI KLINCI

Astronomski rast multinacionalnih kompanija u bogatstvu i kultrnom uticaju na Zapadu je vezan za odluku da se pređe sa proizvodnje proizvoda na brendove. Proizvodnja se sve više prebacuje u zemlje trećeg svijeta ugovorenim partnerima. Kompanije više ne stvaraju proizvode već njegove slike i brendiraju riječima Ace Lukasa stil života koji ga prati. Ono što razlikuje Koka Kolu od ostalih generičkih proizvoda koji prodaju obojenu zašećerenu gazirnu vodu je youth lifestlye koji ide uz njene reklame, Beneton širi toleranciju i multikultiralizam sa Azijatima i Crncima u svojim reklamama, Nju Jorker ne prodaje odjeću već american appareal, Najk ne prodaje patike već sport, Fejsbuk i skajp su o komunikaciji, Tviter služi za izražavanje mišljenja, LEGO je o kreativnosti. Genijalnost ideje se ogleda u njenoj jednostavnosti cilj je zgrabiti identitet, brend ne smije samo da bude proizvod mora da ima i kulturološku ulogu. Multinacionalne kompanije sa svojim kvazi¸antropološkim pristupom nastoji da identifikuje šta potrošač misli i osjeća dok konzumira proizvod..

Turbo folk je pokazao kako se održava kontinuitet i ide u korak sa vremenom. Konzuminacija brenda biva prodana nazad u pjesmi. Na Zapadu korporacije su do svoje nove target skupine tinejdžera dolazili devedesetih preko svojih zvijezda Džordan makserice, Britni Spirs i Rolling Stonsi sa tomi hilfingerom, koka kola epl u filmovima i serijama. Strane kompanije su matricu približavanja mladima preko popularne kulture samo prilagodile domaćim potrebama i počeli preko fenomena koji upija svaku ideologiju i izlazi samo popularniji i jači nego prije - preko turbo folka. . Počev od 2000ih na ovamo brendovi zapadnih multinacionalnih kompanija automobili, markirana garderoba neobjašnjivo su se počeli pojavljivati u spotovima, neobjašnjivo poput eplovih proizvoda u američkim filmovima i serijama. Međutim unazad nekoliko godina smo svjedoci kako brendovi preuzimaju cjelokupne spotove kako vizuelno tako i u tekstovima. Klinci u pocjepanim najkama što sanjaju paćoti, R8 audi na obali mora Crne Gore, malo malo red bulla, kavasaki, maserati, roberto kavali, duša koja kida se na cestice kada cuje zvuk X6ice, mada moram da priznam iako izvan vremenskog okvira moj lični favorit iz 1993. u jeku sankcija koka kola, marlboro, suzuki. Turbo folk je kao i uvijek pratio duh vremena i dao mu soundtrack. Svijet turbo folka sa skupim kolima, markiranom odjećom, primamljivim djevojkama, lokacijama od Tajlanda preko Istanbula sve do Ibice i Nju Jorka, mladima koji ne mogu naći posao, ne mogu da putuju postao privlačan, bijeg od stvarnosti.

Dežurne pametnice će reći ako ti se ne sviđa promjeni kanal. Međutim poenta je u tome što je izbor izbačen iz jednačine. Kao što su brendovi sveprisutni na bilbordima, u filmovima i serijama, na autobusima, tako i od turbo folka je nemoguće pobjeći čak iako nemate TV, nevidljiva ruka turbo folka će vas stići na radiju dok se vozite u autobusu ili taksiju, dok čekate red na kasi u supermarketu, u noćnom izlasku. Ono što oni ne shvataju da se ideologija ne može ugasiti ona prožima svaki segment društva od ekonomije preko politike, društvenih vrijednosti sve do zabave bili mi toga svjesni ili ne. Ideologije su se mjenjale jugoslovenstvo, nacionalizam, potrošačko društvo deviza je ostajala kao i političari na vlasti ista narodnjaci su zakon. Turbo folk je sviđalo se to nekima ili ne postao domaći brend koji je prevazišao naše prostore. Danas prosječan Grk ili Austrijanac teško da je čuo za Andrića ili Teslu ali za Cecu jeste gotovo sigurno.

Svaki neoliberalni fundamentalista slobodnog tržišta će vam odrecitovati omiljeni citat njegove učiteljice Margaret Tačer ; društvo ne postoji postoje samo pojedinci. U neoliberalnoj ekonomiji pojam klase je izbrisan. To što danas postoje menadžeri koji zaradjuju milione, dok dogovaraju spajanja kompanija tzv. mergere otpustajuci hiljade radnika, i sa druge strane većina koja ne moze da nadje stabilan posao jer postoje samo privremeni ugovori, tzv prekarijat, često obavljaju dva pa i tri posla jedva sklapajući kraj sa krajem ili riječima beogradskog sindikat gala socijala to je sve samo sloboda izbora. Ako je neko bogat bogatstvo je stekao zahvaljujuci sebi, ako siromasan sam je kriv. Sasvim je logično da neko ko se rodi u dobrostojećoj porodici, i neko u straćari u predgrađu ima iste životne mogućnosti.

Samim tim klasni ratovi sa ulica su se preselili u bezopasno područije, područije popularne kulture. Ono što današnjim mladima promiče dok piju kafu od para što im pozajme roditelji i komentarišući one druge čudake po sopstvenom izboru ovdje ubaciti folkere rokere repere .. jeste upravo klasna razlika ljubitelja žanrova. Turbo folk je danas postala dobrim dijelom muzika koju većinski sluša omladina po klubovima, splavovima, folkotkama što će reći oni čiji roditelji imaju novca da isprate noćne avanture svojih sinova i kćeri. Drugi dio koji turbo folk ne bi slušao pod morati često dolazi iz porodica koje materijalno nisu toliko dobrostojeće. Hejt prema turbo folkerima je ustvari klasni konflikt koji u neoliberalnoj ideologiji koja klasu ne priznaje ne može jasno da se artikuliše. Kulturnim ratovima klasni antagonizmi se pretvaraju u trivijalne razlike poput muzičkog ukusa.

U ovom svijetlu je zanimljivo gledati fenomen Jelene Karleuše. Ne one iz devedesetih već nove koju prati pazi sad Kim Kardašijan na instagramu. U kvalitet muzike neću da ulazim ono što je meni zapelo za oko jeste njena politička angažovanost. Promocija LGBT-ja upravo one bezazlene političke teme koje mozda na prvu djeluju subverzivno prema okoštalom sistemu ali samo predstavljaju strogo zatvorene demokratske krugove u kojima je dozvoljeno izraziti bunt. Nedavno je Karleušino gostovanje u Ćirilici emisiji Milomira Marića zajedno sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem uzdignuto na nivo rimskog tribuna, vox populija, koji iznosi teškoće naroda. Prvo što čovjeku bode oči jeste da pritužbe većine žrtava tranzicije dolaze iz usta dobitnika tranzicije čija torbica iznosi 2-3 prosječne srpske plate. Petar Kočić da vidi ko danas zauzima ulogu njegovog Davida iz Jazavca pred sudom okrenuo bi se u grobu. Drugo jeste ta stroga kontroliranost u pitanjima bez ulaženja u dubinu problema. Bilo bi zanimljivo da je u istoimenu emisiju Marić pozvao Caneta iz Partibrejkersa ili Štulića video linkom iz Amsterdama ili Borisa Malagurskog da postave neko normalno pitanje osobi koji će u istoriji biti vjerovatno zapamćen sa izjavom da je veći MMF od MMF-a.

Kao što su komunisti sa vremena na vrijeme potapšali dobre rokere davali im nagradu sekretara skoja i tako pokazivali neposlušnima kako da pjevaju dok ideologija svira, kao sto je i Milošević znao da narodnjaci moć nad masom neće koristiti u političke svrhe, tako i današnji političari i danas na mitingu ili pod šatorom će zapjevati i prigrliti svoga omiljenog pjevača ili pjevačicu . Kriminal i politika u tome ti je nevolja kaze Beogradski sindikat dodao bih samo još i estrada.

Ono sto me uvijek iznova fascinira jeste ta njihova nepodnošljiva lakoća naivnosti da samo pjevaju. Popularnost zabaljača poput Brege ili danas Cece, Karleuše i Raste ne ogleda se u njihovom vanserijskom talentu ili kvalitetu pjesama već u tome što su oni svjesno ili nesvjesno kroz pjesmu ili način života pronosili duh svog vremena koji je diktirala vladajuća politika. Pokazalo se da Marina Tucaković, Brega, i danas Milomir Marić uz Radomira Konstantinovića najbolji poznvaoci našeg kako ga posljednji nazva palančkog mentaliteta. Međutim za razliku od Konstantinovića koji ga je prepoznao i nastojao da se bori protiv njega, njegovi nasljednici na njemu veoma dobro zarađuju. Ali kao što ona narodna kaže ko pjeva zlo ne misli, ili kako reče Alen Muković na početku ovog teksta sve je samo igra, zar ne?

/buka/