Da, ja sam NEOLIBERAL! Sad mi dokažite da sam u krivu ^Istaknuto

Piše: Danijal Hadžović

Živimo u eri globalnog neoliberalizma, a svijet koji je on kreirao je čisti užas – imperijalni ratovi, vjerski ekstremizam, strahovite socijalne razlike, siromaštvo, ekpsloatacija, uništavanje ekosistema i dehumanizacija čovjeka – ono je što ovu eru karakteriše. Taj sistem je, naravno, nakon propasti Jugoslavije primijenjen i u BiH te u njemu možemo tražiti glavni uzrok bijede, nepravde, rasprodaje i propasti našeg društva, a uporedo s tim strani centri moći u svim strukturama društva su instalirai horde svojih odanih plaćenika koje neoliberalizam dodatno nameću i provode. S obzirom da je neoliberalizam društveno-politički sistem koji danas globalno živimo, i sva zla današnjeg svijeta, bilo direktno ili indirektno, njegov su produkt, te samim tim postaje izlišno ulaziti u bilo kakve zahtjevne intelektualne izazove objašnjavanja stvarnog značenja ili uzročno-posljedičnih veza dešavanja u praksi i onoga što bi neoliberalizam teoretski trebao zagovarati.

Ovakav narativ prepoznavanja i borbe protiv neoliberalizma kao galipirajuće demonske sile koja doslovno sva zla ovog svijeta generiše u sebe, od ratova na Bliskom istoku preko finansijske krize do nacionalnih tenzija u BiH, domaća, slabo čitana ljevica (što je, ruku na srce, više do bh. društva koje generalno slabo čita, posebno sadržaje tog tipa) nemušto je preuzela od svojih intelektualnih uzora iz razvijenog svijeta. Dokle sežu kandže neoliberalnog zločinstva nedavno je u svojoj kolumni precizno pojasnila i poznata sarajevska marksistkinja s Filozofskog, ustvrdivši da se: „Islamska država bori za isti cilj kao i njihovi američki tvorci – globalno carstvo neoliberalizma“.

Zbog ovakve demonizacije samog izraza „neoliberaliazm“ i njegove prilično proizvoljne upotrebe, i mnogi liberali širom svijeta osjećaju potrebu ograđivati se od ovog pojma što najčešće čine ili užim definisanjem svojih ideoloških gledišta (tipa: socio-liberali), uz koje u pravilu idu i opravdavanja poput: „mi nismo neoliberali“, „velika je razlika između liberalizma i neoliberalizma“, ili pak nastoje potpuno izbjegavati sam pojam.

Stoga, u ovom tekstu imam za cilj demistifikovati i ukratko obrazložiti sam pojam „neoliberalizam“. Liberalizam je politička filozofija kojoj pripadam i koju slijedim, a prefiks „neo“ (iz starogrčkog neos „novo“) bi mi trebao sugerisati da se tu radi o nekoj novoj vrsti liberalizma. Biti bilo kakav liberal, pa i „novi“, samo po sebi nije loše i tu u semantičkom smislu nije ništa sporno, no jeste u onom filozofskom i političkom.

Korjeni neoliberalizma

Pojam „neoliberalizam“ prvi put je upotrijebljen 1938. od strane njemačkog sociologa i ekonomiste Aleksandra Rustowa, koji ga je definirao kao ekonomski sistem „slobodnog formiranja cijena, slobodnog poduzetnišva, sistema konkurencije i snažne i neutralne države“. To je između ostalog značilo da se ovaj novi „liberalizam“ trebao razlikovati od starog laissez-faire modela u prvom redu po tome što bi dao veću ulogu državi kako bi se spriječilo ponavljanje krupnih grešaka starog sistema poput formiranja kartela i monopla i eksploatacije najugroženijih pojedinaca. No, ne način otvorenog upravljanja i intervcencionizma države u ekonomiju, nego postavljanjem strogih i jasnih pravila unutar kojih se odvija slobodna tržišna utakmica koja za cilj imaju sprječavanja tržišnih anomalija

Pored toga, „neoliberali“ su zagovarali i uspostavljanje snažne i kvalitetne socijalne mreže koja bi bila oslonac onim najugroženijim pojedincima u društvu. Ove ideje u konačnici su umjesto pod nazivom „neoliberalizam“, u političku i ekonomsku teoriju i praksu ušli pod nazivima „ordoliberalizam“ ili poznatije „socijalno-tržišna ekonomija“. Upravo na ovim ekonomskim idejama koje su bile razvijane na Freiburškom univerzitetu, njemački kancelar Konrad Adenauer i njegov ministar finansija Ludwig Erhard koncipirali su poslijeratnu njemačku ekonomiju koja će tokom pedesetih postati nadaeleko slavna pod nazivom „Wirtschaftswunder“ (ekonomsko čudo).

„Neoliberalizam“ će iz naftalina biti izvučen krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Nakon Drugog svjetskog rata zapadni kapitalistički svijet građen je na ekonomskoj teoriji kejnzijanizma koja se podudarala s mnogim socijaldemokratskim idejama. Vremenom je ovaj model generirao preglomaznu i tromu državu, previsoke poreze, suvišne regulacije i razbahaćene sindikate, koji su skupa kočil razvoj inovativnosti i ekonomski rast. Bilo je neophodno da se otopi „mast“ s pretjerano nabujale države, što se desilo u osamdesetim godinama kroz ekonomske politike koje su išle u pravcu liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Ove ideje su bile direktno inspirisane učenjima ekonomista poput Miltona Friedmana ili Friedricha Hayeka, a njihovi najprepoznatljiviji politički simboli postat će Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Zbog činjenice da su ove politike bile na fonu onoga što je predstavljao onaj „stari“ laissez-faire liberalizam prije Drugog svjetskog rata, njegovi protivnici za njih će početi koristiti naziv „neoliberalizam“. Drugim riječima, radilo se o oživljavanju starog liberalizma. No, šta je onda u njemu „neo“, tj. novo? Niko, bilo od teoretičara bilo od političara koji su njihove ideje provodili u praksu sebe nije smatrao neoliberalom. Ime su im nadjenuli protivnici njihovih ideja.

Divni trijumf (neo)liberalizma

U eri reformi u osamdesetim doći će i do rušenja Berlinskog zida 1989. i propasti socijalizma, nakon koje će se čitava Istočna Evropa okrenuti izgradnji liberalnih demokratija i tržišnih ekonomija u svojim državama, a cijeli svijet će se, uz manja ili veća odstupanja u modelima, okrenuti kapitalizmu.

I jesu li ove promjene u konačnici bile uspješne? Prema tvrdnjama Laffer Centra, te politike su „doprinijele najvećem rastu u američkoj historiji“. Više je bogatstva stvoreno između 1982. i 2007. nego u prethodnih 200 godina, kada se uzme u obzir inflacija. Ako odemo na drugi kraj svijeta vidjet ćemo da se ponor u standardu življenja koji je nekada postojao između istoka i zapada polako zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta. Kako prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor, Angus Deaton, u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“. Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno je da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjesto nego što je bio prije nekih tridesetak godina.

Pogledajte s druge strane i gotovo sve države Istočne Evrope, koje su od nekadašnjeg sivila, neslobode i bijede komunizma, danas postale uspješan dio evropske porodice demokratskih naroda i uspostavile zdrave kapitalističke ekonomije. Pogledajte uostalom i mogućnosti koje u današnjem svijetu ima pojedinac, da studira, radi i usavršava se gotovo bilo gdje na planeti s čijim svakim zaseokom može komunicirati već nakon nekoliko klikova mišem. Ova činjenica se, dakako, u prvom redu može zahvaliti rapidnom razvoju tehnologije kojem smo svjedočili posljednih decenija, no razmislite da li bismo njene blagodati mogli koristiti bez postojanja sistema koji podstiče i štiti slobodno preduzetništvo i slobodnu trgovinu?

Naravno, današnji svijet nije bez mana. On je opterećen nebrojenim užasima poput terorizma, vjerskog fundamentalizma, građanskih nesloboda i ekstremnog siromaštva u mnogim njegovim dijelovima. No, gledano u globalu, sve to je na daleko manjem nivou nego što je bilo prije samo 25 godina i ako tvrdite da je svijet danas neuporedivo gori, onda ste ili neinformisani ili zlonamjerni ili ideološki fanatik ili sve to pomiješano.Svijet nikada nije bio El Dorado u kojem su bilo kad u historiji vladali sloga, blagostanje i sloboda, nego upravo suprotno, mjesto permanentnih sukoba, gladi, ratova i nepravde. Pa kako to da baš sva zla današnjeg svijeta odjednom možemo da pripišemo toj navodnoj zloćudnoj doktrini neoliberalizma?

Da, ja sam (neo)liberal

Ako križ „neoliberala“ trebam ponijeti kao neko ko tvrdi da je ovaj svijet bolji od svih prethodnih i da su stvari poput rušenja granica, slobodne globalne trgovine i slobodnog poduzetništva dovele do većeg blagostanja i napretka za čovječanstvo, ja ću se ponosno nazvati neoliberalom. Vi ćete s druge strane morati da mi dokažete da su te politike generalno loše i da bi svijet bez njih danas bio bolje mjesto.

Ako kao neoliberal u BiH trebam sada živjeti svoje snove jer je ovdje navodno nametnut neoliberalni model, onda mi morate objasniti kako je moguće da u zemlji u kojoj svaki treći zaposleni radi u administraciji ili državnim firmama, u kojoj je od deset kompanija s najviše zaposlenih, osam u vlasništvu države, koja je prema indeksu lakoće poslovanja na 131. mjestu u svijetu, i u kojoj je veći poslovni uspjeh gotovo nemoguće ostvariti bez veza s vladajućim političkim strukturama, na sceni neoliberalizam?

Ako sam neoliberal u onom izvornom Rustowom pogledu kao neko ko zagovara slobodno poduzetništvo i tržišno formiranje cijena, uz kvalitetan regulatorni okvir države i postojanje socijalne mreže kao oslonca za najugroženije, onda ću se opet ponosno nazvati neoliberalom, jer je takav društveno-ekonomski model vjerovatno najbliži mojim pogledima na svijet.

A ako sam neoliberal zato što sam pobornik male i ograničene vlasti, slobodnog tržišta, niskih poreza i individualnih sloboda koje uključuju i pravo svakog pojedinca da najveći dio dohotka koji je stekao u legalnoj tržišnoj razmjeni zadrži za sebe, onda ću još jednom s ponosom reći da sam neoliberal. Samo, u ovom slučaju ćete mi morati objasniti zašto sam nekakav novi liberal, a ne naprosto liberal, jer u ovakvim idejama ne postoji ništa što već nisu zagovarali svi vodeći liberalni autori kroz historiju, od Adama Smitha preko Johna Stewarta Milla do ljevici posebno omraženog ekonomiste Miltona Friedmana?

Odgovor možda leži u činjenici da same riječi liberalizam i liberal imaju generalno pozitivan prizvuk, a u civiliziranom svijetu nadaleko uvažavane stvari poput univerzalnog prava glasa, socijalnih sloboda ili slobode govora dugujemo upravo liberalizmu. Stoga, modernoj ljevici prije svega iz taktičkih razloga nije zahvalno liberalizam napadati u cjelini, jer su u društvenom pogledu i sami liberalni. Neoliberalizam je zbog činjenice da se tim imenom nije kitio niko, pa je intelektualno teže i uzvraćao, ljevici poslužio kao vrlo zahvalan demonski simbol otvoren da u njega pohranjuju sva zla ovog svijeta, a njihove izvore u konačnici uvijek pronalaze u onim, prvenstveno ekonomskim tekovinama liberalizma koje preziru.

Stoga, sama riječ neoliberalizam više je šifra koja otkriva pripadnost radikalnoj ljevici onoga ko je upotrebljava, nego što opsiuje konkretnu političku ili ekonomsku filozofiju. I upravo zbog toga je porazno to ograđivanje, bježanje i samopravdavanje mnogih liberala pred manipulativnom ideološkom paljbom koja dolazi s ljevice, gdje se trebamo osjećati krivim za zločin koji nismo počinilo, a u koji oni trpaju šta god im je volja.

Umjesto toga, slobodno recite: „Da, ja sam neoliberal. Sad me ubijedite da sam u krivu?“

Izvor: Liberalniforum.com