Amerikanci pitali mlade Jugoslavene hoće li Juga propasti, zbog toga nastao kaos ^Istaknuto

Ožujak 1973: Pedesetak studenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji...

 

Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja"

 

Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od 3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.

 

Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakašnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadali. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.

 

Famozni intervju

 

Svjedoke famoznog "obveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetero studenata - kandidata za praksu u SAD-u, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.

 

Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Posh, Windsor, Kiehl, Miles i Conrad. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.

 

Naoko sve i jest u redu

 

"A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu?" pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime.

 

Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata pa je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiu, recimo. Stvarno, što, odjednom, nije u redu?

 

Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije s International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne praznike u kampovima za američku djecu gdje s američkim kolegama preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim posebno.

 

Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.

 

Kritika zbog nebudnosti

 

Predsjednik Zajednice ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kampove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.

 

Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije. Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.

 

Jedan po jedan...

 

Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."

 

Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, koji je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih.

 

Nevolje s intervjuom

 

Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.

 

Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.

 

"Sam intervju", kaže on , "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kampove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."

 

Odobrava posebna komisija

 

Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.

 

"Kandidat bi ušao", sjeća se on, "pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD."

 

Dječja pitanja o komunizmu

 

"Ima li među tih pedesetoro i članova komunista?", pitamo Zupana.

 

"Koliko mi je poznato, nema", odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: "O tome nisu ni pitali kandidate."

 

"Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?"

 

"Vidite", odgovara mladi Zupan, "to je sve bilo u tonu 'ugodnih razgovora'. Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kampovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta 'dječja pitanja' da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci..."

 

"Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kampu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?"

 

"To ne", odgovara Zupan. "Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve."

 

Generalna proba za "dječja pitanja"

 

Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.

 

"Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP", kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar.

 

"Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo..."

 

Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.

(index)