Bitnost porodice za zdrav razvoj djeteta

Piše: Dr. Slađana Velkov

Po riječima psihijatra Dr. Gabor Mate, mala djeca se vezuju za osobu samo preko fizičkog osjećaja, pogleda, dodira, glasa. Neophodna im je fizička prisutnost, bliskost, dodir, zagrljaj, topla riječ, osmijeh, da bi razvila osjećaj privrženosti, odanosti i sigurnosti.

Beba plače noću jer joj je potrebna zaštita, bliskost. Kada je ostavimo da plače i ona se poslije nekoliko noći navikne da spava bez buđenja, mi smo bebu u stvari programirali da privrženost može da dobije samo ukoliko ne plače, ali smo je i otrgli od nas, naučili je da se ne vezuje, da ne traži pomoć.

Kada djeca porastu, tu, preko potrebnu vezanost za odrasle, prebacit će na svoje vršnjake jer sa njima imaju fizičku bliskost, sa njima su veći dio vremena. Biće hladni i uzdržani prema roditeljima, povlačit će se u svoju sobu, na pitanja će odgovarati kratko. To ne znači da ne vole roditelje, već da su u njihovom nedostatku, potražila drugi objekat vezivanja. Tako roditelji gube autoritet a prirodna hijerarhija je narušena.

Djeca su ranije odrastala uz roditelje, bake, deke, u zajednici, dok danas odrastaju u vrtićima koji su neprirodna sredina za njih, gdje im nedostaje prirodna zaštita i privrženost odrasle osobe.

Ostavljanje djece u vrtiću ih uči da će ih neko stalno ostavljati, da ne mogu da računaju ni na koga.

Vršnjaci su nezreli i ne mogu biti model za odrastanje. Kopiranjem nezrelih individua se ne može napredovati.

U nekim zemljama se već uvode mjesečne naknade za bake i deke koji čuvaju svoje unuke.

Ovakav sistem, ne samo da je mnogo zdraviji za našu djecu nego je i daleko humaniji i ekonomski opravdan za cijelu porodicu, jer se sredstva ne odlivaju na vrtiće i staračke domove već se ulažu u proširenje i poboljšanje životnog prostora i uslova života.

Ukoliko djeca ipak borave u vrtiću, treba im posvetiti dovoljno vremena prije i poslije odlaska, razgovarati sa njima, grliti ih, jer veza roditelja i djeteta je narušena odvajanjem i treba je ponovo uspostaviti. Zajednički ručkovi, porodični izleti, su veoma važni za zdrav razvoj djece.

Najveća potreba djeteta je vezanost za roditelja, najveći strah djeteta je gubitak te vezanosti.

Djeci je potrebna zaštita odraslih da bi sačuvala emotivnost i otvorenost. Kada nema te zaštite, djeca se zatvaraju, postaju nesigurna, nezaštićena, gase emocije, bježe u narkomaniju jer su im stimulansi često jedini način da se osjete živima. Gledaju nasilje, jer im je potrebno toliko mnogo da bi osjetila neko uzbuđenje. Povređuju se, jer je to način da budu sigurni da još uvijek osjećaju.

Agresivna, bučna, svadljiva djeca su djeca kojoj nedostaje veza sa roditeljima. Njihova agresivnost je posljedica prebacivanja vezanosti sa roditelja na vršnjake u čijim će očima željeti da budu primjećena i važna. Djeca vezana za odrasle, želit će da budu dobra za odrasle, zanimat će ih kako da doprinesu napretku zajednice, kako da rješavaju neke zadatke. Dok će djecu vezanu za vršnjake, zanimati stvari koje zanimaju i njihove vršnjake: kako izgledaju, da li se dopadaju okolini, ko koga voli...

Moderna, individualistička kultura otuđuje djecu od roditelja, uz opravdanje da to razvija nezavisnost. Međutim, nezavisnost dolazi spontano sa zrelošću, a zrelost se može razviti samo uz fizičko prisustvo roditelja koji su njihovi zaštitnici i vodiči u životnom lavirintu.

http://pravdazatate.blogspot.ba/