O konkursima u prvom licu jednine ^Istaknuto

Piše: nirvana

U međuvremenu sam odmakla dvije stepenice dalje – stekla zvanje magistrice krivičnog prava i konačno potpisala ugovor o obavljanju volonterskog staža kako bih se osposobila za rad u struci za koju sam se obrazovala. Zvuči fantastično, i takvo zaista i jeste. No, s vama moram podijeliti jednu od mnoštva, za mene, neuspješno okončanih konkursnih procedura.

Farsa je to koja tradicionalno počinje bombastičnim i obećavajućim naslovima tipa: „Vlada HNK zapošljava stotinu mladih ljudi!“, i koja, opet tradicionalno, završava naslovima poput: „Pet nezadovoljnih diplomaca se okupili ispred zgrade Vlade i najavili tužbu“. Radi se, dakle, o konkursu za prijem pripravnika u ministarstva Vlade HNK.

Moja uloga u ovom konkursu i nije toliko bitna.. ali moj slučaj može poslužiti za shvatanje cjelokupnog sistema, trulog i na korupciji i elitizmu zasnovanog. Moja uloga u svemu tome imala je sljedeći tok:

Uredno sam se prijavila na Konkurs predavši zahtijevanu dokumentaciju koja se sastojala od sljedećeg:

1. Diplomu Pravnog fakulteta;

2. uvjerenje o ostvarenoj prosječnoj ocjeni 9.04 u toku dodiplomskog studija;

3. CV na 4 stranice u skraćenoj verziji i kopije certifikata s bezbroj takmičenja, seminara, treninga i projekata u zemlji i inostranstvu (u slučaju da mi ne vjeruju na riječ);

4. dokaz o statusu šehidske porodice;

5. dokaz o poznavanju engleskog jezika i o završenom kursu informatike;

6. prijepis ocjena sa strane visokoškolske institucije gdje sam provela jedan semestar i sve ispite položila najvećom ocjenom i konačno,

7. potvrdu da se nalazim na evidenciji Službe za zapošljavanje HNK.

Osim navedene dokumentacije, dio konkursne procedure bio je i intervju koji bi trebao biti i koji jeste, u svim normalnim evropskim zemljama, jedan od najvažnijih mjerila na osnovu kojeg poslodavac bira svog zaposlenika. To je idealna prilika da poslodavac i kandidat razgovaraju o navodima iz CV-a kandidata te da se poslodavac upozna o njegovom ranijem radnom ili društvenom iskustvu.

Po stavkama koje sam priložila u gore navedenim dokumentima, sigurna sam da sam daleko odskočila od većine onih koji su se našli na listi primljenih kandidata. Ja se na njoj nisam našla te sam, prema logici njihovog bodovanja, od primljenih bila mnogo neuspješnija tokom intervjua. Intervjua koji je nosio polovicu bodova i koji se sastojao od sljedećih pitanja: „Reci nešto o sebi!“, „S kim živiš?“ i „Koji ti je bio najdraži predmet na Fakultetu?“. Lako je izvući zaključak da je cijeli intervju samo prostor za manipulaciju zakonima, te da je Komisija tu samo deklarativno. Ako griješim, onda ŽIVJELI GOVORNICI!

No, kao što negdje gore spomenuh, nisam tu bitna ja. Na listi primljenih se nije našlo ni mnoštvo mojih kolega koji su marljivo učili, dijelili sa mnom tremu prije ispita i zadovoljni osmijeh poslije.. koji su u svojim indeksima redali nizove visokih ocjena. U isto vrijeme, na listi su se našli sinovi i kćeri lokalnih poduzetničkih giganata, vlasnici diploma privatnih fakulteta, mladi kadrovi vladajućih političkih stranaka.

Nisam tu bitna ja. Ma nije bitan ni taj j****i pripravnički u Vladi. Preživjeti ćemo mi bez tog zijevanja u državnim foteljama od osam do četiri. Te moje kolege će i bez tog pripravničkog biti najbolji menadžeri, arhitekti, voditelji velikih kompanija. Bitno je to da oni vrijeđaju našu inteligenciju i koriste našu indiferentnost prema društvenoj nepravdi. A ja se bojim... Bojim se naše šutnje koja mi stvara BUKU u glavi. Buku zbog koje noćima ne mogu da spavam. Bojim se da će te moje kolege biti najbolji menadžeri, arhitekti, voditelji velikih kompanija u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj... ali ne i ovdje.

ZA KONKURS

buka