Pandemija koronavirusa utjecala je na mnoge segmente života, pa i na preciznost vremenske prognoze.

Meterolog Nedim Sladić objasnio je u Novom danu kako i zbog čega vremenske prognoze u jeku pandemije nisu bile toliko precizne.

“Razlog tome je nedostatak podataka koje crpe avioni. Nama su komercijalni letovi itekako važni da se prikupe podaci na različitim nivoima atmosfere i upravo podaci koji se prikupljaju preko komercijalnih letova idu u prognostičke modele, obrađuju se kroz sistem parcijalnih i diferencijalnih jednačina. Andar podaci, od njih ovisi preciznost vremenskih prognoza. Pandemija je i na to utjecala”, rekao je Sladić za N1.

Ističe kako je najbolji primjer za to bila sezonska prognoza za ljeto 2020. godine kada su najavljene visoke temperature i suho ljeto, ali je ipak bilo dosta kiše.

Govoreći o vremenskoj prognozi za april, kazao je kako se može očekivati još mraza na području centralne i istočne Bosne, ali ne dugotrajno.

Također, dobra vijest za poljoprivrednike je da će biti i vlažnijih dana.

“Biće prodora toplih zračnih masi sa Mediterana i sjevera Afrike, a s druge strane prodora hladnoće sa sjeveroistoka Evrope. Ne možemo isključiti snijeg, ali poremećaj koji smo imali prošle godine kada je snijeg pao na jugu Hercegovine u aprilu ne bi trebali očekivati”, rekao je Sladić.

Naveo je i to kako je čuvena izreka za mjesec Ramazan, kako bude prvi dan da će takvo vrijeme biti isto i posljednjeg dana, poprilično tačna.

“Ja to pratim od 2012. godine i svake godine bude isto vrijeme na prvi i zadnji dan Ramazan”, rekao je Sladić.

Izvor: Radio Sarajevo

"This is for my country, for Bosnia", u prijevodu "Ovo je za moju zemlju, za Bosnu", čuvena je rečenica koju je na današnji dan prije tačno 20 godina izgovorio bosanskohercegovački režiser Danis Tanović, nakon što mu je uručen Oscar za njegov debitantski dugometražni film Ničija zemlja (No man's land).

Malo šta je Bosance i Hercegovce tako obradovalo još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma kao ta Danisova rečenica, koju je 24. marta 2002. izgovorio pred prepunim Kodak Theatreom (današnji Dolby Theatre) u Los Angelesu, visoko podignuvši zlatni kipić koji su mu prethodno uručili holivudski ljubimci Sharon Stone i John Travolta.

Ničija zemlja te večeri proglašena je najboljim filmskim ostvarenjem u kategoriji van engleskog govornog područja, a u konkurenciji su bili Amelie (Francuska), Elling (Norveška), Lagaan (India), Son of the Bride (Argentina).

Iako je film Amelie pobrao simpatije brojnih filmskih kritičara te prikazivan kao favorit u ovoj kategoriji, nagrada Američke filmske akademije i najprestižnija svjetska filmska nagrada ipak je otišla u ruke Danisu Tanoviću, koji je napisao i scenarij za ovaj film.

Osim Oscara, film Ničija zemlja dobio je mnoštvo drugih značajna priznanja, među kojima Zlatni globus za najbolji strani film, nagradu Kanskog filmskog festivala za najbolji originalni scenarij, kao i nagradu Evropske filmske akademije 2001. za najbolji scenarij.

Radnja filma smještena je u Bosni i Hercegovini 1993, u vrijeme najtežih sukoba i opsade glavnog grada Sarajeva, a prati dvojicu vojnika, srpskog vojnika Ninu (Rene Bitorajac) i pripadnika Armije BiH Čikija (Branko Đurić Đuro), koji se nalaze na "ničijoj zemlji", dok treći vojnik Cera (Filip Šovagović), također pripadnik Armije BiH, leži na bombi koja će eksplodirati ako se pomakne. U priču se uključuje pripadnik UNPROFOR-a, a o cijelom slučaju ubrzo saznaju novinarske ekipe, te cijeli slučaj poprima dramatične razmjere.

Rotten Tomatoes, američka web-stranica za pregled kritika iz oblasti filma i televizije, objavila je tada da je 93 posto kritičara dalo filmu rejting "Certified Fresh", na osnovu 98 recenzija s prosječnom ocjenom od 7,8/10, s komentarom sajta koji navodi:

- Sumoran i mračno duhovit, film Ničija zemlja slikovito ilustrira svu besmislenost rata.

Zanimljivo je da je osvajanje Oscara pomoglo da se film distribuira i u manje zemlje, kao što su Portugal, Singapur, Malezija i Tajvan. Zarada na kino-blagajnama bila je zadovoljavajuća iako je konkurencija bila jaka.

Film je imao dobru zaradu u Sloveniji i Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini. Izuzetak je bila Hrvatska, gdje je zarada iznosila samo 16.000 dolara, iako su dvojica glavnih glumaca u filmu hrvatski državljani.

Nakon što je visoko podigao zlatni kipić u Los Angelesu, Danis Tanović je isto to učinio desetak dana kasnije ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje su ga dočekale hiljade Bosanaca i Hercegovaca.

Bravo, Danise

- Bravo, Danise - bila je poruka istaknuta na zgradi Narodnog pozorišta.

- Dobar dan, Sarajevo, dobar dan, dragi moji Bosanci. Muški dio publike ima pozdrav od Sharon Stone, a ženski od Travolte. Neću vam držati nikakav govor jer ih ne znam držati. Ponovit ću samo ono što sam rekao prije desetak dana u Los Angelesu: Ovo je za Bosnu, ovo je za vas! - kazao je Tanović u kratkom obraćanju nakon čega se ispred pozorišta prolomio gromoglasan aplauz.

Nakon uspjeha i brojnih nagrada s Ničijom zemljom, Danis Tanović je nagrađen i sa dva Srebrena medvjeda na Berlinaleu, 2013. godine za film Epizoda u životu berača željeza i to za najbolji film i za najboljeg glumca, te Nagradom ekumenskog žirija.

nimio je još i Pakao, Triage, Cirkus Columbia, Tigrovi, Prtljag, Epizoda u životu berača željeza, Smrt u Sarajevu, Postcard Killings i Deset u pola.

Skoro dvije decenije nakon Ničije zemlje, Bosna i Hercegovina je prošle godine bila "na korak" do drugog Oscara u historiji.

Naime, u uži krug od pet filmova ušao je film "Quo vadis, Aida?", autorice Jasmile Žbanić, koji tematizira genocid u Srebrenici. Film je prije dodjele Oscara osvojio niz prestižnih međunarodnih nagrada, a bh. kao i šira publika nadala se još jednom Oscaru. Na razočarenje mnogih, to se nije dogodilo. No, bh. kinematografija je još jednom pokazala da ima snage i autorskog potencijala da stane "rame uz rame" i sa mnogo moćnijim državama kad je riječ o filmskoj industriji.

Izvor: Anadolija