Dugo se uopće nije analiziralo od kojeg su soja koronavirusa pacijenti zaista oboljeli. Pojedine zemlje su tek intenziviranom analizom sekvencija genoma SARS-CoV-2 otkrile koje se mutacije virusa upravo šire na njihovom području: britanska varijanta ili južnoafrička varijanta.
Te države po kojima su novi sojevi virusa dobili ime nisu krive za njihov nastanak - one su samo posebno intenzivno istražile virus i pri tome bile prve koje su uočile njegove mutacije, piše Deutsche Welle.
Tako je otkriveno da se varijanta B.1.1.7, koja se prošlog decembra proširila najprije u Velikoj Britaniji, a potom i u Danskoj, i do 70 posto brže širi nego dotada poznata varijanta virusa. U međuvremenu je ta mutacija pronađena i kod zaraženih u drugim zemljama, pa i u Njemačkoj.
Mutacije virusa nisu ništa neobično, u prosjeku se svakog mjeseca kod virusa pojavljuju dvije nove varijante. No kod britanske varijante, čiji je genom u međuvremenu u potpunosti dešifriran, već je pronađeno 17 mutacija, što je začudilo virusologe.
Razlog bržeg širenja može biti mala promjena na proteinu spike na površini virusa. Zahvaljujući njoj se virus može brže razmnožavati, prenositi ili lakše izbjeći imunosni sistem nego što je to slučaj kod izvornog koronavirusa. Time nastaje velika vjerovatnoća da ta učinkovitija varijanta virusa prevlada lokalno ili regionalno.
No brže širenje ne znači da je, naprimjer, britanska varijanta odgovorna i za teže oblike oboljenja od covida-19 ili veću smrtnost. Za to do sada nema dokaza. Dakle, za zaražene osobe je nevažno kojom varijantom virusa su se zarazile. Mutacija nema nikakav utjecaj na tok bolesti.
Ali brže širenje može u nekim zemljama dovesti do preopterećenja zdravstvenog sistema. Na mnogim mjestima ionako nedostaje bolničkih kreveta, respiratora i medicinskog osoblja.
Varijanta B.1.351., koja se od prošlog augusta širi Južnoafričkom Republikom, slična je britanskoj varijanti. I ona se smatra odgovornom za nagli rast broja zaraženih. Ta varijanta, pored N501Y ima i druge mutacije na području proteina spike, među ostalim i mutaciju nazvanu E484K, koja ima negativan utjecaj na stvaranje antitijela i neutralizaciju korone.
Zabrinjava i varijanta P.1 sa 17 mutacija, koja je nedavno identificirana u Brazilu. Ona u sebi ima mutaciju N501Y, koja je otkrivena i kod britanske i kod južnoafričke varijante, te mutaciju E484K, koja je do sada bila pronađena samo kod južnoafričke varijante.
Brazilska varijanta se najprije pojavila u Manausu, glavnom gradu savezne države Amazone, u kojem se prošle godine novim koronavirusom već zarazilo tri četvrtine stanovništva. To je trebalo dovesti do stvaranja imunosti kod većine stanovnika, no ondje je nedavno ponovo naglo porastao broj zaraženih. To bi moglo značiti da imunost nastala prebolijevanjem bolesti ili vakcinacijom nije dovoljna jer ju nova varijanta uspijeva izbjeći. Drugim riječima: i osobe koje su preboljele koronu kao i one koje su vakcinisane mogu se ponovo zaraziti.
Što se intenzivnije istražuju novi slučajevi oboljenja, to je veća vjerovatnoća otkrivanja još više novih mutacija. No one ne moraju uvijek biti opasnije.
Varijanta virusa koja je nedavno otkrivena u klinici u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu mogla bi biti samo djelomična mutacija. Dakle ne bi se trebalo raditi o britanskoj ili južnoafričkoj varijanti. To će se još utvrditi analizom uzoraka u berlinskoj klinici Charite.
I kod varijante pronađene na području Los Angelesa očito se radi o soju po imenu L452R, koji je po prvi put bio identificiran u Danskoj prošle godine u martu. No i ondje vlada velika zabrinutost zbog moguće neučinkovitosti cjepiva.
Do sada još nije dovoljno istraženo djeluju li i ako da u kojoj mjeri mRNA-vakcine i kod tih mutacija. Jer, ako se promijeni markantni dio virusa važan za njegovo prepoznavanje, antitijela koja stvara ljudski organizam mogla bi možda teže prepoznavati, pa time i slabije neutralizirati koronavirus. Onda bi vakcina izgubila na učinkovitosti.
Prema dosadašnjim spoznajama, vakcine proizvođača BioNTecha/Pfizera i Moderne djeluju i protiv britanske varijante, jer te mRNA-vakcine se vežu baš na pogođenom proteinu spike. Daljnja istraživanja bi trebala pokazati u kojoj mjeri postojeće vakcine djeluju protiv već poznatih mutacija i mogućih novih varijanti.
Ako bi virus pak tako jako mutirao da vakcina više ne bi dobro djelovala, mora se mijenjati sastav vakcine. To, kažu iz BioNTecha i Pfizera, nije teško. Naime, genetski kod virusa sadržan u vakcini može se promijeniti relativno lako u roku nekoliko sedmica.
Međutim, testiranje i izdavanje dopuštenja za korištenje vakcine, kao i njegova proizvodnja i isporuka, kao što je poznato, mogu potrajati. Već sada mnogi centri za vakcinaciju željno iščekuju vakcinu čija je primjena već dopuštena.
Dosad su se povrede kičmenog stuba prouzrokovane nesrećama smatrale neizlječivim zbog oštećenja nervnih vlakana aksona, ali sada postoji nada.
